Dok država najavljuje nove namete poduzetnicima, obrtnicima i ljudima koji stvaraju novu vrijednost, ponovno se otvara pitanje koje se u Hrvatskoj sustavno izbjegava: tko zapravo puni proračun, a tko od njega živi?
Svaka nova kriza, svaki proračunski manjak i svaki politički eksperiment na kraju se pokušava naplatiti od istih ljudi – poduzetnika, obrtnika, privatnih tvrtki i zaposlenika u realnom sektoru. Onih koji svakog mjeseca moraju zaraditi svoju plaću na tržištu, bez garancija, bez zaštitne mreže i bez sigurnosti da će posao postojati i sutra.
S druge strane nalazi se veliki dio proračunskog aparata koji je u pravilu zaštićen od tržišnih zakonitosti. Dok su tijekom krize 2009. godine deseci tisuća zaposlenih u privatnom sektoru ostajali bez posla, javni sektor uglavnom je sačuvao radna mjesta. Mnogi su tada morali zatvoriti obrte, prodati imovinu ili otići u inozemstvo. Državni aparat nastavio je funkcionirati gotovo neokrznut.
Zato nije čudno što sve više građana govori o postojanju dvije Hrvatske. Jedne koja proizvodi, izvozi, riskira i stvara, te druge koja troši ono što je prva zaradila.
Naravno, javni sektor je potreban i nitko razuman ne dovodi u pitanje važnost liječnika, vatrogasaca, policajaca, učitelja i brojnih drugih službi. Problem nastaje kada sustav prestane nagrađivati rad, znanje i rezultate, a počne štititi nerad, neodgovornost i prosječnost.
U privatnom sektoru loši rezultati vrlo brzo dolaze na naplatu. Tržište ne poznaje izgovore. Tvrtka koja nije učinkovita nestaje. Obrtnik koji ne zadovoljava kupce zatvara vrata. Poduzetnik koji donosi loše odluke snosi posljedice.
U velikom dijelu javnog sektora takvi mehanizmi gotovo da ne postoje. Plaće rastu bez obzira na produktivnost, odgovornost je često apstraktan pojam, a mjerljivi učinci rijetko su predmet ozbiljne analize.
Zbog toga svako novo povećanje poreza, doprinosa ili parafiskalnih nameta izaziva sve veći otpor. Ljudi osjećaju da se od njih traži da financiraju sustav koji se godinama opire reformama i racionalizaciji.
Hrvatskoj nisu potrebni novi nameti. Potrebna joj je država koja će jednako strogo mjeriti učinak svih koje financiraju porezni obveznici kao što tržište svakodnevno mjeri učinak poduzetnika, obrtnika i zaposlenika u realnom sektoru.
Dok se to ne dogodi, osjećaj da postoje građani prvog i drugog reda samo će rasti. A račun će, kao i uvijek, na kraju platiti oni koji ga jedini mogu platiti – ljudi koji vrijednost stvaraju, a ne preraspodjeljuju.
crodex.net
