Na današnji dan 1991. u ranu zoru jedinice 51. motorizirane brigade JNA s pridruženim jedinicama teritorijalne obrane i jedinicama zloglasnog Željka Ražnatovića – Arkana napale su mjesto Dalj.
Dalj je maleni gradić u istočnoj Slavoniji. Uslijedio je ultimatum JNA i srpskih “teritorijalaca” koji su branitelje policijske postaje pozvali na predaju.
No, oni su to odbili. Nakon gotovo desetosatne opsade – pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova – postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom. I to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani (ukupno 39 zarobljenih branitelja).
Kroz brojne logore u Dalju koji su bili pod zapovjedništvom JNA prošlo je oko tisuću ljudi, koji su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a neki su ubijeni. Pod zapovjedništvom JNA bili su sljedeći objekti i zgrade: zgrada Mjesnog odbora, privatna kuća Marinka Ivanovića, privatna kuća Zlatka Štrajbera, skladište željezničke postaje, IPK – Mehanička radiona i „Žuta kuća“. Logori su otvoreni 1. kolovoza 1991., a zatvoreni su tijekom 1993. godine.
U Dalju su osim logora pod zapovjedništvom JNA bili i logori pod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi. Arkanova jedinica je vodila tri logora: stara zgrada Zadruge IPK, stara Osnovna škola i Tvornica opeke – Ciglana Dalj.
Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7.000 osoba. Zatočenici su bili „obrađeni“, maltretirani, opljačkani a neki su ubijeni i bačeni u Dunav. Danas se vode kao nestali. „Obradu“ i pljačku zatočenika provodili su svi: pripadnici JNA, pripadnici Teritorijalne obrane, pripadnici četničkih paravojnih postrojbi i civili iz Dalja.
Ne zna se točan broj zatočenih i ubijenih (nestalih) jer Srbi ne žele kazati gdje su tijela ubijenih i koliko ih je bilo. Dio ubijenih pokopano je u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj, nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav.
Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju broj ubijenih se kreće do 500 osoba. Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a četnici su ih gađali kao glinene golubove (Škoc, D. Šusto). Osim čuvara u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a žene su bole zatočenike iglama za pletenje. Iz logora u Dalju je nestalo na stotine Hrvata i nesrba. Oni se i danas vode kao nestali a masovne grobnice se i danas traže.
Mučna su svjedočanstva preživjelih koji su prošli srpske zatočeničke logore.
Za ovaj monstruozni zločin koji se dogodio na današnji dan, kao i za mnoge druge, još uvijek nitko nije odgovarao.
Dok mi otvaramo srpske škole djeci agresora, slavimo srpske obljetnice, dijelimo im mirovine i odštete jer smo krivi što smo se branili, mnoge hrvatske obitelji njih oko 2000 još uvijek 30 godina nakon rata traži kosti svojih sinova, braće, očeva i muževa.
