Kome je upućena ova poruka? Prigožinu sigurno nije. On je poruku znao. Upućena je svima koji grickaju državni ruski interes i koji su u iskušenju gricnuti bez odobrenja Kremlja.
Ruska državna novinska agencija javlja, a svijetski mediji prenose – poginuo Jevgenij Prigožin, piše Marko Ljubić na svom Facebooku
Tko bar donekle poznaje djelovanje ruske države i njihovih sigurnosnih službi, nije iznenađen. Iako se sad u prvim reakcijama s adresa raznih patuljastih pseudoznalaca, koji po pozivu moraju biti pametni iako nisu, pokušava ta vijest predstaviti podvalom, kao što se predstavljala Prigožinova pobuna, svatko tko ima bilo kakav relevantniji kontakt s nekim tko ima neposredno iskustvo Rusije, bilo prethodne sovjetske, bilo ove danas, zna da Rusija upravo na ovaj način šalje poruke.
Lete ljudi bez padobrana iz aviona, s visokih katova lukzuznih hotela, iznenada ih lupi srce, moždani, neki izvrše samoubojstvo iz zasjede a neki završe vrlo brutalno, bez ovih finesa.
Taj potpis je odavno patentiran kao neslužbeni ruski državni potpis.
Nije da oni ne znaju manipulirati, znaju itekako, ali manipulativne finese koriste dok ne dođe vrijeme slanja ovakve poruke.
Svaka država s velikim međunarodnim pretenzijama moći ima svoj prepoznatljiv stil kojega se drži beskompromisno.
Jer taj stil je poruka, a poruka je država.
Kome je upućena ova poruka?
Prigožinu sigurno nije.
On je poruku znao.
Upućena je svima koji grickaju državni ruski interes i koji su u iskušenju gricnuti bez odobrenja Kremlja.
Okolnosti nakon rata u Ukrajini su takve da grickatora i iskušenja grickati ima na sve strane, većih i manjih.
U nedavnom razgovoru s iznimnim poznavateljem odnosa i prilika u Rusiji, dotakli smo se teme Fortenove, ali i kompletnog spektra odnosa, od prvih koraka Moskvom i najvišim državnim uredima, Vrdoljaka, tadašnjeg Plenkovićevog glavnog presloženog koalicijskog partnera, i Vujnovca, biznismena, tada u silovitom usponu a danas neslužbenog guvernera Hrvatske, te dvojice Rusa, Rozanova i Poletajeva, koji su ostali u upravnom vijeću Fortenove. Jedan od njih je bio potpredsjednik Sberbank u Moskvi.
Pitao sam sugovornika, s obzirom na iskustva periodičnih objava u svjetskim medijima o tajanstvenim smrtima oligarha i ruskih biznismena, prebjeglih obavještajaca, je li moguće da su Rozanov, Poletaev, pa i Vujnovac s kompanjonima nakon nesumnjivog blagoslova Kremlja za posao s Gazpromom, i s obzirom na milijardu eura ruskog novca uloženog u Fortenovu, sad najednom proamerički ili prozapadni igrači?
Čovjek me pogledao, samo se nasmješio krajem usana i procjedio – sumnjam, jer dobro znaju ulog. Rusi nikada neće dopustiti nekažnjenu takvu financijsku prevaru. Ako ipak jesu, u tom slučaju im ne bih bio u koži.
Prvo na što sam pomislio nakon vijesti o Prigožinu jest, da nam slijedi prilično sigurno razotkrivanje dosta važnih nagađanja i nepoznanica u Hrvatskoj.
Tko su Putinisti?
Jesu li to neke virtualne kučibabe kojima se nekada plašilo djecu da se ne nadviruju nad čatrnje, a danas se plaši političke suparnike i narod njima, ili su to stvarna uporišta Rusije u današnjoj Hrvatskoj, sakrivena većinom ispod hrvatskog ultimativnog domoljublja i uzvika “Slava Ukrajini”?
Postoje tri izgledne opcije, a glavne dvije se svode na prilično banalnu činjenicu i još banalniji način razotkrivanja enigme.
Ako pročitamo da su neki tipovi pokušali letjeti bez padobrana jasno je da nisu Putinisti, ako ne lete, jesu.
Idemo vidjeti mogućnosti koje imamo.
Prva je, da je hrvatski sigurnosni sustav daleko, daleko bolji i moćniji nego itko u zemlji sluti, te da je Hrvatska sigurno utočište svima koji su odlučili izigrati Putina zbog “ideala ukrajinske slobode” ili naglo probuđenog prozapadnjačkog sentimenta. U tom slučaju Putinisti nemaju izgleda i možemo biti mirni, iako baš zbog toga Vlada ispada krajnje neozbiljna jer baš predsjednik Vlade Plenković najviše govori o Putinistima.
Druga je, da Poletaev, Rozanov, Pavo i kompanjoni fingiraju, zbog sankcija, naglo probuđeno prozapadnjaštvo i proukrajinstvo štiteći tako ruski interes, modelom srpskih “biznismena” koji su “bježali” od Miloševića većinom u London, kako bi ispod sankcija obavljali poslove, oni za Srbiju pod sankcijama, ovi za Putina pod sankcijama.
U tom slučaju spomenuti ne trebaju kušače hrane, prozore s čeličnim rešetkama i padobrane u avionima. Mogu nastaviti vikati “Slava Ukrajini”, baš kako su srpski poslovni “disidenti” napadali Miloševića i apstraktni rat, perući mu za potrebe rata milijarde dolara uz pomoć britanskih službi. Na ovaj model puno toga što se godinama događa ukazuje, a naročito rukopis navedene skupine i pomagača u Hrvatskoj.
Treća je, da su stvarno odlučili s milijardama eura u vrećama kazati Putinu pa-pa baćuška.
Četvrta je u svakom slučaju “prijelomna” vijest.
Kako ćemo doznati o kojoj opciji se radi?
Prigožinovim poučkom.
Stvarni Rusi i Putinisti na specijalnim zadacima neće iskakati bez padobrana iz aviona i vježbati let, ili s prozora na pločnike. Ovi drugi bi mogli, kažu ozbiljni ljudi. Prilično sigurno. Ostaje doduše i opcija superiornosti hrvatske državne sigurnosti. Naravno, tko vjeruje da smo u tome, kao u nogometu, bolji od Engleza i Amerikanaca.
Ne bih stavio ruku u vatru za to, a vi?
Kako god bude, doznat ćemo.
Čitajući vijesti.
Ali, do tada, mene druga muči, odavno, nakon razgovora koji sam spomenuo i nakon vijesti o Prigožinu.
Iskreno govoreći, briga me za Poletaeva i Rozanova, eto ih tamo. Ali, brate mili, nije mi svejedno u tom kolu gledati Pavu i nagađati, zna li letjeti bez padobrana, ili ne zna.
Nije mi svejedno, nije pa nije.
Volio bih da bude pravi Putinist, da ne čitamo, ne daj Bože ni spominjati. Nije da mi je sad do Rusa, kako god bude nekako ćemo ih se riješiti, do siročadi mi je, one zakonite i nezakonite, ako se ne daj Bože Pavi nešto dogodi. Zamišljam uplakanog Dreleta, Peternela, Spajića, Ćipu, Radića kako čupa kose, Penavu kako roni suze nad Vukovarom a raste vodostaj Dunava ili neutješnog brata Velju, kome Matija Babić dodaje rupčiće iz vreće koju drži uplakani Duhaček. A iza postroj suzama umaljanih novinara, dužnosnika, direktora javnih kompanija, državnih tajnika.
Čak se vidi i Katarina Periša Čakarun, šefica Informativnog servisa HTV-a, hrabra žena koja je pederskim Amerima klepila pljusku kao nitko.
Uplakano mnoštvo.
Pa Tomašević, plinski partner ekskluzivac.
Deset centi dnevno trava raste po gradu zbog natapanja njegovim suzama.
U Hercegovini bi ljudi rekli za tako uplakanog – krivi se k’o bodenik!
Da ne spominjemo jecaje zagrljenih Vrdoljaka, Vase, Gopca, Barbarića.
Nije oku ugodna scena, pravo recite.
Ali, ima i gore od toga.
K’o i svaki pravi oligarh, Pavo uz ovu zakonitu i priznatu djecu, ima i nezakonitu, nepriznatu.
Ilegalnu.
Za ovom siročadi, ne daj Bože, iz Domovinskog pokreta može čovjek pustiti suzu, malo se sabrati, ali što ćemo ako zbog ilegalne siročadi, predsjednika Republike Milanovića i predsjednika Vlade Plenkovića svi mi postanemo siročad.
Uuuf, stresem se od pomisli.
“Biž Sotono”, znale su viknuti babe odgoneći zle primisli. Evo i ja ću.
Pravo govoreći, to me muči i volio bih da Pavo bude pošten Rus. I svi njegovi.
Pa kako bude, živa glava će nekako.
A vidjet ćemo, neće nas ta spoznaja mimoići.
Nezgodno kako god okreneš.
Vijest o Prigožinu me dakle asocirala na mogućnost da konačno doznamo tko su stvarni rusofili i Putinisti u Hrvatskoj. Mogli bi to doznati na prilično stresan i šokantan način, bitno drugačiji od javno-političkih kvalifikacija. i bitno neopoziviji. Asocirala me ta vijest i na narodnu mudrost – Pametan čovjek se drži podalje od vražijeg kola, jer tko s vragom tikve sadi, razbiju mu se o glavu.
Kad bi bile tikve!
