Neshvatljivo je kako već više od dvadeset godina snažno i otvoreno, a još od međunarodnog priznanja Hrvatske, uspješno prolazi i uspijeva u svemu jednostavna javno-politička prevara – Pupovac.
Iako je zbog strukture koju personalizira i prije svega ustavno-pravnog utemeljenja Pupovac formalni eksponent političkog srpstva u Hrvatskoj, njegov nastanak, uloga, svrha i cilj je primarno u očuvanju i ekspanziji antifašističko-globalističkog poretka.
Pupovčevo Srpstvo je u tome samo pokriće, odnosno izvrstan instrument, a hrvatski Srbi zalog i potrošni materijal, jer je posve jasno da nakon vojnog kraha 1995. godine, ni oni, niti Srbija nemaju fizički i okupacijski potencijal prema Hrvatskoj i da mogu biti samo potrošni instrument ili integralni dio hrvatske nacije.
Ovo drugo im je rješenje, no, upravo antifašistički poredak i Pupovac im to ne dopuštaju, orekstrirajući s njima dobro organiziranom strukturom koju država drži statusno i egzistencijalno povlaštenom.
No, imaju savršen destabilizirajući potencijal, da ironija bude veća, što su beznačajniji s pozicija moći, njihov destabilizirajući potencijal je veći.
Pogotovo sa stajališta unutarnje preraspodjele moći i pacifikacije nacionalne Hrvatske.
Pupovac je u Hrvatskoj ni kriv ni dužan dospio u prvi plan
To im nikako Beograd nakon 1995. godine, a pogotovo nakon 2000. godine nije mogao omogućiti. Pupovcu i njegovim Srbima je taj potencijal dala ljevica u Hrvatskoj i uopće lijeva, antifašistička i preorijentirana lijevo-liberalna struktura ovaj put organski i programski vezana za profgresivističke globalne silnice zapada, umjesto za posrnuli i relativno nemoćni Beograd, čiji su značaj i utjecaj, uvjerljivo iznad srpske realne moći održavale daleko više zapadne sile nego Rusija.
I to je jedna od podvala, koju je pragmatično iskoristila Putinova Rusija iz trgovačkih razloga, a i Srbija po matrici Titove taktike koketiranja sa zapadom i istokom, postižući uvjerljivo veći značaj od realnog.
U svemu tome Pupovac je u Hrvatskoj ni kriv ni dužan dospio u prvi plan, što je objeručke prigrabio koristeći baš svima.
Njegova primarna uloga je stalnim srbovanjem držati privid latentnog naci-fašističkog elementa u Hrvatskoj, koji ugrožava ovaj put suvremenu europsku paradigmu – ljudska i manjinska prava.
Srpstvo je u Hrvatskoj upravo na tome postalo moćan destabilizirajući, ali i kontrolni element nadzora, sa snažnom usmjeravajućom ulogom u pravcu anacionalizacije države.
To je ključna točka s koje se mogla u europske demokratske i slobodarske procese integrirati i učiniti prihvatljivim Tito, komunističko totalitarno naslijeđe i vrijednosti toga predznaka, potpuno neprihvatljive, gotovo kužne društvima zapadne Europe.
No, ako nacionalne manjine, ljudskopravaške NGO skupine, koriste njegovo ime i naslijeđe protiv fašizma koji svojim istupima na dnevnoj razini provociraju ostarjeli komunistički protagonisti i otvoreni zastupnici srpske agresije na Hrvatsku, onda je Europi i Tito prihvatljiv.
Naravno, u Hrvatskoj.
I kao antifašistički lijek.
Jedino tako je moguće objasniti nevjerojatnu koaliciju europskih građanskih i ljudsko-pravaških struktura s otvoreno neokomunističkim naslijeđem u Hrvatskoj.
S te točke se ostvaruje nadmoć realne i uvjerljive manjine nad hrvatskom tradicionalnom nacionalnom većinom.
Uvjerljivo manjinska društvena struktura, koja je pozicije, umijeće u upravljanju društvenim procesima, prepoznavanje i razvoj bitnih poluga upravljanja procesima, od financija, ekonomije, akademskih institucija, medija, a s tim i državnog poretka iz prvenstveno sekundarnih pozicija uspjela vrhunskom organizacijom i brzom prilagodbom novim okolnostima potpuno nametnuti Hrvatskoj, ne može u kakvim takvim demokratskim okolnostima ostvarivati takvu institucionalnu nadmoć bez iznimno vješto osmišljenih manipulativnih modela.
I zagospodariti društvom gotovo u potpunosti neovisno o izabranoj vlasti i izborima.
S druge strane, daleko više i nego razumiju, obični hrvatski ljudi desetljećima gledaju, u nizu stvari vide te procese i prije svega nositelje, vide promjene u javnom okruženju koje ih uznemiravaju i čine nesigurnima, uz to što u svakodnevnom životu osjećaju sve više zidova koji ih sprječavaju u ispunjavanju snova.
To nezadovoljstvo, u puno toga razložno, često i nerazložno, namjerno konstruirano, traje desetljećima, pri čemu u nekim trenutcima dođe do točke ključanja na različitim mjestima i različitim povodima, tu i tamo eskalira, ali uvijek ostane izolirano, prilično banalno usmjereno i umjesto nezadovoljstva koje vodi osvajanju institucionalne moći, ostaje ispušni ventil nakupljenog nezadovoljstva s folklornom dimenzijom.
Kakva je dakle uloga Pupovca u svemu tome?
On, kao i legalizacija političkog srpstva u hrvatskom državno-političkom poretku, na kojoj je nastao i na kojoj živi i djeluje gotovo 30 godina, plod su, ne srpske imperijalne ili specijalnoratovske moći ili politike, nego primarno – unutarnjih naslijeđenih neokomunističkih i neojugoslavenskih struktura, koje su propašću sidrenja na beogradsku državnu moć, nova sidrišta odmah nakon 15. siječnja 1992. godine potražile u zapadnim globalističkim i lijevo-liberalnim centrima. Na ruku im je išla nevjerojatna ekspanzija toga pokreta, koji je primarno iz SAD-a već praktično pokorio sve najvažnije centre i poluge društvenog utjecaja na Zapadu.
Svemu tome je pogodovala i erupcija oslobođenja od komunističkih okova i neka vrsta raspuštene do neodgovorne individualne slobode, te ultimativno inzistiranje na negaciji svakog kolektiviteta, kao reakcija na polustoljetnu komunističku uniformnost i prisilnu kolektivizaciju.
U Hrvatskoj je taj proces poslužio za stvaranje snažne strukture čija je zadaća negacija nacionalnog identiteta kao neke vrste kolektivnog duha. Kako je nacionalna integracija doživljavala tijekom obrane zemlje i ostvarenjem državnosti svoj vrhunac, anacionalnim strukturama nije preostalo ništa drugo nego strpljiva organizacijska integracija sa silnicama na Zapadu, stvaranje unutarnjih mreža, uporišta, infiltracija u državni poredak kroz formu profesionalizma, te forsiranje manjinskih, pa onda ljudskih prava.
Manjinska prava, naročito Srba u Hrvatskoj, bez obzira na srpsko državno divljaštvo, bila su savršena i Zapadu prihvatljiva matrica pritiska na mladu državu, zbog iznimno snažno ucjepljenog srpsko-jugoslavenskog stereotipa o nacificiranim ili fašistoidnim Hrvatima.
S toga polazišta je pritisak na Hrvatsku bio golem, pa je Tuđman ultimativno morao dokazivati državnim postupcima da Republika Hrvatska nije reinkarnacija NDH, koju nije bilo moguće, ali ni potrebno braniti, te, i uz evidentne najteže zločine i barbarstvo Srbije, inozemnim partnerima je morao prije isticanja univerzalnog prava na obranu i slobodu, ustavnim i zakonskim odlukama dokazivati da Hrvatska nije rasistička država.
Taj pritisak je paralelno s izvanjskim rastao i u zemlji, zbog čega je država tolerirala, pa i podupirala još tada otvoreno neprijateljske strukture i centre u Hrvatskoj, te nekontrolirano finananciranje tih centara iz inozemstva.
Hrvatsku je, kad se već nije moglo spriječiti njeno osamostaljenje, zatim obrana, pa vojna pobjeda, trebalo trajno paralizirati unutarnjim prijeporima i latentnim napetostima.
To je odgovaralo i globalističkom Zapadu, i Srbiji, i Bošnjacima u BiH, a prije svega unutarnjoj antifa, anacionalnoj, tehnokratskoj i progresivističkoj strukturi.
Pitanje je bilo – kako paralizirati otpor nacionalne, prokršćanske strukture i učiniti ga jalovim, odnosno folklornim i nemoćnim?
Iznimno je bilo bitno uz puzajuće gospodarenje akademskim institucijama, pogotovo sveučilištima, primarno u Zagrebu, gdje je ranije razvijena struktura koristila sve moguće načine zadržavanja kontrole, zagospodariti medijima, što i nije bilo teško jer se ni novac ni novinari nisu mogli stvoriti preko noći na oslobođenom nacionalnom društvenom spektru.
Moralo se računati na naslijeđe.
Jedan od najubitačnijih načina stvaranja trajne nadmoći nad desnicom je bio, kolonama primitivaca u, i oko, HDZ-a, te iz braniteljskih krugova šakom i kapom štancati sveučilišna zvanja, diplome, znanstvena zvanja uvlačeći ih tako u svoje šape, ali i transferirajući goleme količine primitivizma prema desnoj Hrvatskoj.
Tako se i stvaralo desno novinarstvo na marginama, zapravo sve desničarsko.
No, mediji i novinarstvo su bili najvažniji
Osvajanje nadmoći u tom segmentu, uz privatizaciju tzv. društvenog vlasništva, koje je u golemoj većini završilo u rukama crvene buržoazije i pripadajuće joj tehnokracije, a da stvar bude ubitačnija za nacionalnu Hrvatsku, koristeći upravo HDZ za te operacije i trajno ga kompromitirajući pred sve razočaranijim narodom, bilo je polazište, uz sve navedene izgrađene pretpostavke da se krene u otvorenu medijsko-političku pacifikaciju Hrvatske.
Očekivani otpori su se strateški mogli usmjeravati i kontrolirati kombinacijom međunarodnih pritisaka, medijskim kampanjama, kompromitacijom HDZ-a, s tim i same ideje nacionalne državnosti i što je iznimno bitno dugoročnim ohrabrivanjem i isticanjem u prvi plan nezrelih, nedoraslih i primitivnih promotora nacionalne i kršćanske Hrvatske, kojima se davao prostor u preuzetim medijima, a istovremeno pritiscima i kampanjama obeshrabrujući pametne ljude, pripadnike akademske i kulturne strukture nacionalnog profila da se uključuju u javne, političke procese ili da se usprotive opasnim manipulacijama i krivotvorinama.
To obeshrabrivanje je imalo čak i statusni, pa i egzistencijalni karakter.
Tako su krenuli strateški procesi primitivizacije desne Hrvatske.
Tako je stvorena savršena meta Pupovcu i okolnosti za njegovu instrumentalizaciju.
Nije bila naročita mudrost sjetiti se da će najbolnije provokacije hrvatskom narodu moći plasirati, s jedne strane krajnje eksponirani pripadnici bivšega komunističkog režima, koji su degutantno licemjerno najednom počeli zagovarati demokraciju, ljudska i građanska prava te europske slobodarske vrijednosti, s druge strane abolirani nositelji srpske agresije na Hrvatsku, među kojima je s razložnom sumnjom i niz nekažnjenih zločinaca.
Nitko kao te grupacije nije mogao držati otvorenim realne rane hrvatskog naroda, koje državne vlasti i država nisu htjele, znale i mogle zatvoriti.
Potpuno je očekivana sigurna i nekontrolirana, gnjevna reakcija na recimo Stanimirovićeve propovijedi ili moralističke prigovore hrvatskom narodu, a ako tu reakciju predvode i koriste primitivci, ili ucijepljeni navodni desni sateliti, koji se postavljaju i promeću kao najglasniji zaštitnici hrvatskog prava i morala, onda je razorni efekat savršen, a prostor daljnjega preuzimanja Hrvatske zagarantiran antifašističkim i globalističkim progresivcima, koji su praktičnim preuzimanjem kontrole nad briselskim establišmentom prisvojili uz sve, i monopol europskih obilježja.
Pupovac je ciljano okupio upravo bivše pobunjene Srbe, s razlikom prilično prihvatljivoj europskim progresivističkim globalistima, da je krkane koji su vodili srpsku pobunu u Hrvatskoj, sada zamjenila na čelu udruženih srpskih manjinskih institucija, dakle ne više pobunjenika s bradama i nožinama, nekolicina sveučilišnih profesora iz Zagreba i naslijeđene kulturne i medijske strukture, među kojima je u kulturnom i medijskom sektoru dominirala etablirana skupina neojugoslavenske i anacionalne naravi, kao primjerice Feralova u Novostima.
Vrhunski status u ustavno-pravnom poretku, dovoljno dugo razdoblje hrvatskog pristupanja euroatlantskim integracijama savršeno za međunarodnu ucjenu Hrvatske manjinskim pravima Srba, a uz to sve poticanje i favoriziranje zaobilaznim modelima nekolicine prilično primitivnih desnih uporišta u medijima, civilnim udrugama i na marginama politike bio je savršen organizacijsko-operativni koncept.
Tako je stvorena savršena riba koja će godinama gutati mamce Pupovca, Habulina i kompanije i stvarati javnu klimu koju nije teško predstaviti kako moćnijim akterima odgovara.
Sjetimo se samo tko od smrti predsjednika Tuđmana do danas brani Hrvatsku od srpskih i komunističkih krivotvorina, od izopačenih globalnih programskih antivrednota, od komunista, Jugoslavena, udbaša i svih silnih antihrvatskih nasrtaja.
I razmislimo – kako, s obzirom da je dvadesetogodišnja “borba” za hrvatske vrijednosti dovela do kriminalizacije gotovo svake.
Je li to slučajno?
Je li to izraz i potvrda Pupovčeve moći ili snage današnje Srbije?
Nema veće potvrde naivnosti i teške zablude, ali i krajnjeg diletantizma tzv. hrvatskih obrambenaša, ne isključujući ni ciljano sudjelovanje u prijevari, od višegodišnjeg ponavljanja da je Pupovac odlučio ovo ili ono, da je on nekakav skriveni guverner Hrvatske.
Tako se fokus preusmjerava s realnih i stvarnih nositelja i kreatora destrukcije hrvatske nacionalne državnosti.
Pupovac je samo alibi, utoliko vjerniji ukoliko je broj njegovih zastupnika bitniji u održavanju vlasti.
Pravo pitanje je – tko i zašto, recimo u današnjoj situaciji, daje pokriće Plenkoviću da mu Pupovac bude strateški saveznik?
Sjetimo se ponašanja tzv. desne alternative uoči zadnjih izbora, čak i u izbornoj noći kad su rezultati bili poznati.
Razmotrimo put vlasti nakon toga, ali i te tzv. desnice, pa lidere desnog pokreta nazad nekoliko godina pogledajmo iz današnje perspektive – obične igračke golemih financijskih interesa neosporno povezanih sa suspektnim stranim ciljevima i utjecajima, ali i neosporno danas u otvorenom interesnom savezu s Plenkovićem.
Čudno?
Samo naivcima.
Stvarno netko misli da Pupovac ima namjeru, volju i moć prisiliti na nešto Plenkovića?
Da su Pupovčeve ili Krausove izjave ili navještaji sudbine hrvatskih povijesnih ili oslobodilačkih simbola stvarno određujući i presudni?
Pupovac i Kraus su u tim slučajevima samo glasnogovornici unutarnjih skupina moći u Hrvatskoj, koje, kao HDZ danas primjerice, ne mogu javno izići s takvim porukama zbog održavanja kakvog takvog statusa državotvorne politike devedesetih.
Pupovac nema moć utjecati na bilo što izvan onoga što služi pretežitoj unutarhrvatskoj strukturi moći. Niti joj se, kao u slučaju ulaska Hrvatske u EU smije usprotiviti na zahtjev Beograda.
Toliko o njegovom primarnom Srpstvu.
Ta javna percepcija i Pupovčeve navodno drske poruke, koje prihvaćaju kao komunikacijsku i političku paradigmu odavno instrumentalizirani primitivni desničari, zapravo kvazidesničarski profiteri, probisvjeti i agenti Boga pitaj čiji sve, savršena su i jednostavna manipulacija koja služi neoliberalnom i globalističkom establišmentu za potpuno preuzimanje dubinske kontrole nad Hrvatskom.
Pupovac izvršava ono što mu se rekne, zapovijedi i što mora.
Po nalozima Zagreba, a ne Beograda.
Iako to što radi koristi i Beogradu, jer uz sve efekte na javnoj sceni, na miru i izvan fokusa javnosti Srbija može razvijati svoje utjecaje i ostvarivati svoje interese u sasvim “hrvatskim” i najčešće “desnim” strukturama, dok se “Vlaji” ne dosjete da je Pupovac mamac i gromobran sasvim druge skupine, koji dobro dođe i Srbiji kao zaklon. A u ovakvoj konstelaciji odnosa i aktera nikad se neće dosjetiti.
Niti mogu.
Za to je potrebno znanje, koje, čim se tu i tamo pojavi na površini, postaje meta, s jedne strane ljevičarskog establišmenta, s druge strane potkapacitiranih vođa desnice, kojima znanje predstavlja egzistencijalnu i statusnu ugrozu.
To je stvarna uloga i pozicija Pupovca u Hrvatskoj, pa je nesumnjivo traženje razlika hrvatskih nevolja u njemu i njegovoj “srpskoj” moći stranputica koja hrvatsku državnost sve više i opasnije svodi na folklor. A i to sve ograničanijeg tipa.
Izvor: Marko Ljubić
