Nakon što je politički analitičar Mate Mijić u kolumni za Večernji list precizno opisao kako Tomislav Tomašević sve više pretvara funkciju gradonačelnika Zagreba u ulogu „komunističkog komesara“, ostaje pitanje – gdje je sad taj „liberalni centar“ koji inače na svaku naznaku autoritarnosti desnice skače na zadnje noge?
Kad HDZ-ov načelnik ili Mostov vijećnik nešto izgovore, slijedi lavina moraliziranja o „opasnim populistima“, „fašistoidnim tendencijama“ i „kršenju sekularnosti“. No kad gradonačelnik Zagreba javno odluči što se smije, a što ne smije pjevati, što je „primjereno“, a što „fašistoidno“, i kad krene prepravljati povijest i kulturu po vlastitom ideološkom ključu – tada nastaje muk.
Tomašević, kako Mijić duhovito zapaža, više ne djeluje kao upravitelj grada nego kao partijski povjerenik koji „pročišćava“ javni prostor od nepodobnih. Prvo su na red došli „nepoćudni zaslužnici“ po kojima su imenovane ulice, sad se obračunava s glazbenicima. Sutra će valjda, kako Mijić ironično primjećuje, slijediti „pročišćavanje knjižnica od kapitalističke literature koja truje socijalističku omladinu“.
I nije to tek stilska figura. Gradska vlast koja ne isporučuje projekte – metro, ceste, obnovu, racionalizaciju troškova – pribjegava ideološkim borbama. Kad nemaš rezultate, uvijek možeš otvoriti „frontu protiv neprijatelja“. A neprijatelj se, kao i u svakoj dogmatskoj ideologiji, lako pronađe: to je onaj tko ne misli isto.
Zagreb bi, kao glavni grad države koja se diči pluralizmom, trebao biti mjesto otvorenosti i tolerancije – i za one čija politička orijentacija nije po volji vladajućima. No u „možemaškom“ Zagrebu pluralizam očito vrijedi samo dok traje pjesma po notama zeleno-lijevih dogmatika.
I dok gradske službe i komunalni problemi tonu u birokratski kaos, gradonačelnik se pretvara u arbitra morala, ideološkog čistunca i kulturnog suca. Time, paradoksalno, potvrđuje ono što Mijić naziva „totalitarnom maniru političkih komesara“.
Jer kad vlast počne određivati što je „dopuštena pjesma“, sutra će određivati i što je „dopušten govor“. A to, kako povijest nepogrešivo pokazuje, nikad ne završava dobro.
Crodex.net
