Tko financira relativizaciju Oluje? I zašto to plaćamo mi?
Dok većina građana Hrvatske Oluju doživljava kao ključnu operaciju oslobađanja države i kraj rata, postoje oni kojima to očito nije dovoljno jasno — ili im nije u interesu da bude.
Udruga koja je početkom mjeseca, uz financijsku potporu Grada Zagreba, ponovno problematizirala slučaj Aleksandre Zec kroz dobro poznati narativ selektivne interpretacije, sada ide korak dalje.
Otvara se pitanje: “Što misliš kad kažeš Oluja?”
Ne kao povijesna činjenica. Ne kao vojno-redarstvena operacija koja je oslobodila okupirani teritorij.
Nego kao “doživljaj”. Relativizacija kroz “dijalog”
Pod krinkom razmjene mladih, radionica i “različitih perspektiva”, zapravo se provlači već viđen obrazac:
izjednačavanje agresora i žrtve, zamagljivanje konteksta rata, emocionalizacija i reinterpretacija povijesnih događaja.
Sve to zapakirano u moderno prihvatljiv jezik: dijalog, suočavanje s prošlošću, razmjena iskustava.
Zvuči bezazleno.
Ali nije.
Mreža koja nije slučajna
Ova udruga nije nastala jučer. Osnovana je 2003. u Beogradu, a s vremenom se proširila na:
Sarajevo
Podgoricu
Prištinu
Zagreb
Drugim riječima — riječ je o regionalnoj mreži s jasno definiranim ideološkim okvirom.
I sada djeluje i u Hrvatskoj. Uz financiranje javnim novcem.
Pitanje za vlast: tko to plaća?
Tu dolazimo do ključnog problema. Zašto hrvatski porezni obveznici financiraju projekte koji:
relativiziraju Domovinski rat
problematiziraju legitimne vojne operacije
otvaraju prostor za narative koji su desetljećima dolazili iz istog centra
I još važnije — tko to odobrava?
Andrej Plenković, možete li objasniti građanima:
-po kojim kriterijima se dodjeljuju sredstva
-kako je moguće da ovakvi projekti prolaze
– gdje je granica između civilnog društva i političkog aktivizma na račun poreznih obveznika
“Dijalog” ili prepakirana propaganda?
Nitko normalan nema problem s dijalogom. Ali dijalog pretpostavlja činjenice.
A ne konstrukcije. Ne selektivnu empatiju. Ne politički aktivizam maskiran u edukaciju.
Jer kad se počne “raspravljati” o temeljnim stvarima poput Oluje — to više nije edukacija.
To je pokušaj redefiniranja stvarnosti.
Zaključak
Ovo nije pitanje jedne udruge.
Ovo je pitanje sustava.
I dokle god se ovakvi projekti financiraju javnim novcem — pitanje nije samo što oni rade, nego i:
zašto im je to omogućeno.
