Postoje jutra kad na kiosku zastanete ne zato što ste vidjeli nešto važno, nego zato što niste sigurni je li to naslovnica ili parodija. Upravo takav dojam ostavlja najnoviji uradak Hanžar Medija koji s punom ozbiljnošću nudi priču o „nesalomljivim heroinama zdravog razuma“.
Da, dobro ste pročitali.
Na naslovnici Slobodne Dalmacije: Dalija Orešković i Ivana Marković. Poziraju kao da su upravo obranile civilizaciju od srednjovjekovnog mraka, razuma od nerazuma, i Hrvatske – od same sebe.
Čitatelj se u tom trenutku pita samo jedno:
Rugaju li se i sami sebi ili ovo netko ozbiljno pokušava prodati?
A onda – večer. I šlag na tortu.
Otvara se Jutarnji list i donosi podnaslovnicu u kojoj „zvijezda ljevice u usponu“ Tesa Goldstein svojim javnim nastupima „privlači veliku pažnju“, a redakcija nam velikodušno „otkriva detalje“.
Detalje čega, točno?
Uspona? Zvijezde? Karijere? Ili samo još jednog PR balona napuhanog do pucanja?
Ako je suditi po količini patetike i samodivljenja, ostaje nejasno tko tu više vjeruje u vlastitu mitologiju – protagonisti ili novinari koji to potpisuju.
Medijska realnost vs. stvarni svijet
Problem nije u tome da netko ima političke simpatije. Problem je što se novinarstvo zamijenilo agitpropom, a naslovnice su počele izgledati kao letci s partijskog kongresa – samo s boljim dizajnom.
U eri društvenih mreža, kada se svaka izjava provjerava u realnom vremenu, kada ljudi vide, čuju i pamte, ovi tekstovi djeluju kao da su teleportirani iz 1978. godine i zaboravili se prilagoditi stvarnosti.
Jer kad čitatelj vidi ovakve hvalospjeve, ne pomisli:
“Kako inspirativno!”
nego:
“Tko mene ovdje pravi budalom?”
