”Među Hrvatima i Bošnjacima zavladat će “bratstvo” tek kada netko u Sarajevu imenuje jednu ulicu “Ulicom žrtava grabovičkog genocida”. piše Josip MLAKIĆ za bljesak.info čiju kolumnu djelomično prenosimo u nastavku.
Prije par mjeseci, na jednoj od sjednica Gradskog vijeća Čapljine, usvojena je odluka da se jedna od ulica u ovom gradu nazove Ulica žrtava srebreničkog genocida. Odluka je donesena na prijedlog nezavisnog vijećnika Ethema Šalde, koji je, nakon što je prošla, za jedan lokalni portal izjavio: “U Gradskom vijeću grada Čapljine uvijek ponosno i dostojanstveno predstavljam svoje sugrađane. Usvajanjem inicijative i izmjenom dijela naziva Zrinsko – Frankopanske ulice ispisali smo nove stranice historije.” Šaldin prvobitni prijedlog bio je Srebrenička ulica, ali je na inicijativu i amandman hrvatskih oporbenih zastupnika u Vijeću, koji je prihvaćen i od strane HDZ-ove većine i kluba SDA, jednoglasno prihvaćen naziv Ulica žrtava srebreničkog genocida. Važno je naglasiti da se novoimenovana ulica nalazi na dijelu Zrinjsko – Frankopanske ulice, da je duga stotinu pedeset metara, i da se u njoj nalazi sjedište Medžlisa Islamske zajednice Čapljina, što je u načelu jedna uistinu lijepa gesta, bez obzira što se ovdje prvenstveno radi o odluci dnevno-političkog karaktera, pa tek onda o odluci kojom će na dostojanstven način biti obilježen jedan od najmonstruoznijih zločina u drugoj polovici tragičnog europskog dvadesetog stoljeća.
Pod natuknicom “Genocid u Srebrenici” na hrvatskoj Wikipediji stoji sljedeće:
“Genocid u Srebrenici je ratni zločin izvršen u razdoblju od 13. do 19. srpnja 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u kojemu su Vojska Republike Srpske i specijalna srbijanska vojna postrojba Škorpioni ubila najmanje 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područje enklave Srebrenica.”
Formalno gledano, ako uzmemo u obzir navedenu definiciju, novoimenovana čapljinska ulica nije posvećena svim žrtvama koje su stradale u paklu Srebrenice kroz nekoliko godina opsade. Karakter zločina u Srebrenici dosada je prvenstveno korišten u dnevno-političke svrhe. Jesu li vrijedne spomena samo one žrtve kojima se može dnevno-politički manipulirati? Ili samo “naše žrtve”?
Na žalost, sva dosadašnja iskustva, bez obzira o kojoj je strani riječ, potvrđuju jednu sličnu konstataciju. U Gornjem Vakufu – Uskoplju, gradu u kojem živim, postoji Ulica srebreničkih žrtava, što je dobar primjer kako bi trebala izgledati kultura sjećanja koja na dostojanstven način komemorira žrtve.
Ako hoćete, u taj naziv su uključene, odnosno nisu isključene, i civilne žrtve na srpskoj strani, a ne samo, kao u čapljinskom slučaju, žrtve koje su stradale u desetak krvavih dana srpnja 1995. godine. Naziv Ulica srebreničkih žrtava izglasan je svojevremeno jednoglasno, znači uz potporu svih hrvatskih zastupnika u Gradskom vijeću Gornji Vakuf – Uskoplje, i to u sklopu cjelovitog rješenja imenovanja ulica iz 2009. godine, kada je donesena odluka, potvrđena naknadno u “Službenom glasniku”, o nazivu točno stotinu ulica u gradu.
Model po kojem su imenovane gradske ulice u Gornjem Vakufu – Uskoplju trebao bi poslužiti kao dobar primjer na koji način u jednoj višenacionalnoj sredini treba pristupiti ovom problemu. Dvije ulice koje se protežu duž cijelog grada, koje su dotada imale u nazivu svoju “hrvatsku” i “bošnjačku” varijantu, dobile su naziv Vrbaska i Gradska. Naziv ostalih ulica predlagala je svaka od strana, ovisno u kojem je dijelu koje stanovništvo većinsko, s tim da je svaka od strana trebala dati suglasnost na prijedloge druge strane.
Tako da danas u Gornjem Vakufu – Uskoplju postoji i Ulica Branka Mikulića i Ulica Mehmed-bega Stočanina, turskog velikaša s kraja 16. i početka 17. stoljeća, koji je uvakufio jedan dio svog imanja na kojem se danas nalazi grad. Radi se o zadužbini kojoj grad duguje polovicu svog današnjeg naziva. Tu su i ulice Čamila Sijarića i Ive Andrića, Alije Isakovića i Silvija Strahimira Kranjčevića, Ulica Hasana Kjafi Pruščaka i Ulica fra Anđela Zvizdovića…
Na istoj sjednici čapljinskog Gradskog vijeća na kojoj je donesena odluka o Ulici žrtava srebreničkog genocida, donesene su još neke odluke o nazivlju ulica u Čapljini, među njima i ona da se izmijeni naziv dosadašnje Ulice Mile Budaka, koja je preimenovana u Ulicu Jelene Zrinjski. U opskurnim komentarima na članak o preimenovanju čapljinskih ulica na jednom ovdašnjem portalu pojavio se i jedan, vjerojatno s “hrvatske strane”, koji glasi otprilike kako će među Hrvatima i Bošnjacima zavladati “bratstvo” tek kada netko u Sarajevu imenuje jednu ulicu “Ulicom žrtava grabovičkog genocida”.
Treba ostaviti po strani ovo “grabovičkog genocida”, bez obzira na to što je taj zločin klasičan primjer genocida: ukloniti nasilnim metodama s određenog prostora pripadnike jedne nacionalne skupine, uključujući masovna ubojstva i protjerivanje, pa se zapitati tko to i gdje treba dati ulici naziv po grabovičkim ili uzdolskim žrtvama. U svakom gradu s hrvatskom većinom to se dosada moglo učiniti bez ikakvih problema, iako bi, naravno, bilo idealno u nekom utopijskom scenariju da neka ulica u Sarajevu ponese ime po grabovičkim ili uzdolskim žrtvama, jer bi to bio pouzdan znak da živimo u normalnoj Bosni i Hercegovini.
Anonimni komentator se treba zapitati što su nama, odnosno Čapljincima, Zrinski i Frankopani, da ostanemo ovaj put samo na njima. Riječ je o pripadnicima odnarođenog hrvatskog i ugarskog plemstva koje se ponajprije borilo za vlastite interese i protiv dominacije Habsburgovaca u drugoj polovici 17. stoljeća. O devetnaestostoljetnom konceptu hrvatstva baziranom na Zrinskim i Frankopanima na najbolji način govori činjenice kako ih, osim Hrvata, na sličan način svojataju i Mađari. I zbog čega su nam ti feudalni gospodari, pogotovo u stotinama kilometara udaljenoj Hercegovini, i danas važniji od grabovičkih žrtava? I zbog čega, onda, netko očekuje sličnu gestu s bošnjačke strane, kada ni sam nije spreman na nju? Ili su mu te žrtve nevažne, odnosno manje važne od Jelene Zrinski?
Jedan zanimljiv podatak za čapljinske vijećnike nad kojim se vrijedi zamisliti: Jelena Zrinski, koja je dobila svoju ulicu u Čapljini, bila je supruga omraženog Franje Tahyja, hrvatskog velikaša ugarskog porijekla protiv kojega su, zbog terora koji je provodio nad njima, hrvatski i slovenski seljaci podigli poznatu Seljačku bunu. I koja, naravno, nije bila odgovorna za postupke svog okrutnog supruga, ali je dobar pokazatelj ovdašnje servilnosti.
Cijelu kolumnu pročitajte na: https://bljesak.info/kolumna/kolumne/sto-je-nama-grabovica/427438
