Posljednja emisija „Nedjeljom u 2“ nije izazvala buru zbog jedne izjave. Izazvala ju je zato što je mnoge podsjetila na uređivački obrazac koji, prema kritičarima, traje već više od dva desetljeća.
Postoje trenuci kada jedna televizijska emisija prestane biti samo emisija. Kada postane simbol. Simbol uređivačke politike, svjetonazora i specijalnog medijskog rata prema vlastitoj državi.
Posljednje izdanje emisije “Nedjeljom u 2“, u kojem je gostovao sarajevski književnik Ahmed Burić, nije izazvalo reakcije zbog jedne sporne izjave ili jednog nespretnog komentara. Reakcije su izazvane zato što se savršeno uklapa u obrazac koji hrvatska javnost prati već više od dvadeset pet godina.
To je obrazac prema kojem se hrvatski nacionalni interesi redovito promatraju sa sumnjom, hrvatski patriotizam često prikazuje kao problem, a svaka ozbiljnija rasprava o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini tretira kao potencijalna prijetnja miru i stabilnosti. Tijekom godina u emisiji su često gostovali političari i aktivisti koji su propagirali bošnjački unitarizam, jugoslavenski totalitarizam , aktivisti i komentatori koji su promovirali interpretacije prema kojima su srpski agresor i žrtva gotovo izjednačeni, a hrvatska obrana vlastite države prikazana kao pojava koja se ”nije smječa dogoditi” i koju treba neprestano opravdavati i preispitivati.
Sličan obrazac mogao se primijetiti i u načinu na koji su obrađivane teme poput slučaja obitelji Zec, ratnih događaja nakon Oluje ili odnosa prema Miloradu Pupovcu i politici SDSS-a. Nitko razuman ne osporava potrebu da se govori o pojedinačnim zločinima i nepravdama, ali dio javnosti već dugo upozorava da se na HRT-u često stvara slika prema kojoj hrvatsko društvo mora trajno dokazivati vlastitu nevinost, dok se o uzrocima rata, velikosrpskoj politici i razmjerima agresije govori znatno rjeđe i tiše.
Upravo zato mnogi gledatelji nisu ostali šokirani onime što su čuli. Naprotiv. Čuli su nešto što su na HRT-u i u emisiji Nedjeljom u 2 čuli već bezbroj puta.
Kada se govori o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, gotovo je pravilo da će se vrlo brzo otvoriti priča o navodnim opasnostima hrvatske politike, o “nacionalizmima”, o prijetnjama stabilnosti i o potrebi da se Hrvati pomire sa stvarnošću koju im drugi određuju.
S druge strane, kada su Hrvati ti koji upozoravaju na činjenicu da im drugi narod bira člana Predsjedništva BiH, da se načelo konstitutivnosti sustavno obesmišljava ili da ih se politički preglasava, tada njihovi argumenti uglavnom ostaju na margini. Takva uređivačka logika nije slučajna. Ona traje desetljećima.
Od Komšića do danas
Teško je pronaći političku figuru koja je na HRT-u dobila više prostora za promociju svojih stavova od Željka Komšića.
Čovjek koji je simbol političkog preglasavanja Hrvata u BiH godinama je u hrvatskim medijima predstavljan gotovo kao glas razuma, dok su upozorenja hrvatskih predstavnika iz BiH često prikazivana kao pretjerivanje ili politička taktika.
Sličan obrazac mogao se vidjeti i gostovanje bošnjačkog nacionaliste Bakira Izetbegovića, ali i kroz način na koji su se obrađivale teme vezane uz Domovinski rat u Hrvatskoj i BiH .
Nije problem u tome što su takvi gosti dobivali prostor. Problem je što se vrlo često stjecao dojam da je prostor za jednu stranu uvijek širom otvoren, dok se druga strana poziva prvenstveno kako bi bila stavljena na optuženičku klupu.
Zbog toga dio javnosti već godinama ne doživljava “Nedjeljom u 2” kao politički intervju nego kao emisiju s unaprijed poznatim ideološkim okvirom.
Zašto su ljudi reagirali na Ahmeda Burića?
Zato što nisu slušali samo Ahmeda Burića. Slušali su četvrt stoljeća iste priče. Slušali su ponovno još jednu priču o ”gradžanskoj” BiH i poruku da su zahtjevi Hrvata za jednakopravnošću problematični.
Slušali su ponovno upozorenja o navodnim opasnostima otvaranja pitanja ustavnog položaja Hrvata u BiH. Slušali su ponovno retoriku koja kod mnogih stvara dojam da se hrvatski politički zahtjevi ne promatraju kao legitimni, nego kao nešto što treba unaprijed diskreditirati.
Kada se u takav kontekst ubace ratne usporedbe, aluzije na sukobe i poruke koje kod dijela publike izazivaju osjećaj prijetnje, tada nije čudno da reakcije postanu burne. Jer ljudi ne reagiraju samo na jednu emisiju. Reagiraju na kontinuitet.
Javni servis koji ne razumije vlastitu javnost
Možda je najveći problem HRT-a upravo to što više ne razumije značajan dio građana koji ga financiraju. Ti ljudi ne očekuju propagandu.
Ne očekuju ni jednoumlje. Ne očekuju da svi gosti misle isto. Ali očekuju minimum ravnoteže.
Očekuju da se pitanja od nacionalnog interesa ne promatraju isključivo kroz optiku onih koji ih desetljećima osporavaju.
Očekuju da položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini bude predstavljen kao legitimno političko pitanje, a ne kao sigurnosni problem.
Očekuju da javna televizija pokaže barem onoliko senzibiliteta za hrvatske interese koliko ga pokazuje za interese svih drugih. To nisu radikalni zahtjevi. To su standardi koje javni servisi u ozbiljnim državama smatraju potpuno normalnima.
Problem nije jedna emisija
Zato rasprava koja se danas vodi nije zapravo rasprava o Ahmedu Buriću. Nije čak ni rasprava o Aci Stankoviću. Riječ je o puno širem pitanju.
Može li javni servis koji financiraju hrvatski građani desetljećima ignorirati percepciju velikog dijela vlastite publike i pritom se pozivati na profesionalnost i objektivnost? Može li se svaka rasprava o pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini promatrati kroz prizmu opasnosti, dok se istodobno prešućuju stvarni problemi koji su do takve rasprave doveli?
I konačno, može li HRT biti javna televizija svih građana ako značajan dio tih građana već godinama ima osjećaj da se njihov glas čuje samo onda kada ga treba kritizirati?
To su pitanja na koja vodstvo HRT-a duguje odgovor hrvatskoj javnosti.
Jer problem odavno nije jedna emisija. Mnogi građani danas više ne postavljaju pitanje je li Aleksandar Stanković pristran. Za njih je to pitanje odavno riješeno. Pitanje koje postavljaju jest zašto javni servis koji financiraju hrvatski građani već četvrt stoljeća tolerira i nagrađuje uređivačku politiku koja je otvoreni medijski specijalni rat protiv Hrvatske .
