CRVENI DERNEK NOSTALGIJE
Postoji nešto istinski dirljivo u prizoru skupine ljudi koji uporno odbijaju prihvatiti da je godina 2026., a ne 1976.
Dok ostatak svijeta raspravlja o umjetnoj inteligenciji, osvajanju svemira i novim tehnologijama, domaći jugonostalgičari ponovno organiziraju koncert partizanskih pjesama, uvjereni da će narod napokon shvatiti kako je rješenje za budućnost – povratak u prošlost.
Fotografije s događaja izgledaju kao reklama za politički vremeplov. Gotovo da očekujete da netko iz publike ustane i pita gdje se može kupiti bon za kavu, kada stiže omladinska radna akcija i zašto na policama nema deterdženta.
Posebno je zanimljivo kako se isti ljudi koji svakodnevno drže lekcije o demokraciji i ljudskim pravima okupljaju oko simbola režima koji je zatvarao političke protivnike, gušio slobodu govora i desetljećima vladao bez višestranačkih izbora.
Zamislite samo reakcije da netko organizira koncert posvećen bilo kojem drugom totalitarnom režimu 20. stoljeća. Mediji bi gorjeli danima. No kada se pjevaju pjesme režima pod kojim su završavali na robiji oni koji su drukčije mislili, onda je to navodno kultura, umjetnost i antifašizam.
Najzabavniji dio cijele priče ipak je uvjerenje organizatora da predstavljaju nekakvu progresivnu avangardu.
Teško je biti avangarda dok pjevaš pjesme stare osamdeset godina.
Teško je biti budućnost dok se politički hraniš uspomenama.
I teško je glumiti revolucionara kada ti je najveći politički uspjeh prisjećanje na državu koja se raspala prije više od tri desetljeća.
Možda zato nema razloga za ljutnju.
Jer ovo nije demonstracija snage.
Ovo je godišnji sastanak fan kluba jedne propale ideologije.
crodex.net
