Dok se dio lijeve medijsko-aktivističke scene posljednjih dana zgraža nad činjenicom da je HRT otkupio snimku koncerta Marka Perkovića Thompsona pred gotovo pola milijuna ljudi za oko 60 tisuća eura, postavlja se jedno jednostavno pitanje – zašto ista energija nikada ne postoji kada se radi o višestruko većim iznosima koji odlaze na projekte s gotovo nikakvom gledanošću?
Naime, riječ je o koncertu koji bi, prema procjenama televizijskih profesionalaca, mogao imati gledanost kakvu HRT rijetko bilježi – usporedivu s najvećim sportskim događajima. Uz takav interes publike, prihod od reklama mogao bi višestruko nadmašiti cijenu otkupa snimke. Drugim riječima, riječ je o sadržaju koji ne samo da ima veliku publiku nego i realan komercijalni potencijal.
No zanimljivo je da isti kritičari godinama nisu imali problem s puno skupljim projektima iz vanjske produkcije.
Primjerice, stotine tisuća eura odlaze na razne lifestyle emisije, kulinarske formate ili putopisne projekte s minimalnom gledanošću. Pojedine epizode kratkih emisija od petnaestak minuta plaćaju se i po deset tisuća eura, dok se za neke kulinarske ili lifestyle formate izdvajaju tisuće eura po epizodi – iako njihov doseg često ostaje zanemariv.
Istodobno, milijuni eura javnog novca odlaze na pojedine serijske projekte vanjske produkcije čiji rezultati kod publike nerijetko ostaju daleko ispod očekivanja.
Zbog toga se nameće pitanje: je li stvarni problem u trošku – ili u tome što je riječ o sadržaju koji ima široku publiku, ali ne odgovara ideološkom ukusu dijela medijske scene?
Jer kada javna televizija emitira sadržaj koji gleda nekoliko desetaka tisuća ljudi, tada se to naziva „kulturnim programom“. Kada emitira događaj koji zanima stotine tisuća gledatelja – tada to odjednom postaje „skandal“.
Možda je vrijeme da se rasprava vrati na osnovno pitanje: treba li javna televizija služiti građanima koji je financiraju – ili ukusima male, ali vrlo glasne lijeve medijske kaste.
