Dalibor Matanić, kaže njegova biografija, svoj prvi film je snimio u osvit novog tisućljeća, a u naredne 24 godine postao je bog i batina hrvatske filmske industrije
Prije 10 ili 15 godina ovaj tekst bio gorio. Danas ne gori? Zašto? Naprosto nas više ne zanima što o nama misle u izdaji svih izdaja – Zagrebu? Ako je to posrijedi, onda je zapravo dobro. Ako je posrijedi nešto drugo – da ljudi više ništa ne čitaju nego samo skrolaju, onda dobro nije, piše poskok.info
A sada tekst Marine Radoš:
DALIBOR Matanić u petak je javno priznao da je godinama, pijan i drogiran, seksualno uznemiravao kolegice.
Dalibor Matanić, kaže njegova biografija, svoj prvi film je snimio u osvit novog tisućljeća, a u naredne 24 godine postao je bog i batina hrvatske filmske industrije. Matanićev prvi film se zvao Blagajnica hoće ići na more, a legenda kaže da još uvijek postoje ljudi koji smatraju da je taj film bio komedija o odnosu poslodavaca prema radnicima u Hrvatskoj.
Kada je osvanulo novo tisućljeće Hrvatima i hrvatskoj filmskoj i televizijskoj industriji, postalo je pomalo nepristojno glavnim neprijateljima i negativcima u zemlji držati Srbe, komunista i masone. Novo tisućljeće, novi neprijatelji Hrvata. Srbe se skinulo s vrba, a progresivni umovi hrvatske javne scene brzo su se snašli.
2000. godine u zemlji se mnogo toga promijenilo. HDZ je otišao s vlasti, a Hrvati su dobili i novu vlast, novog premijera i novog predsjednika. Filmska industrija dobila je – Dalibora Matanića. Progresivne ideje su mogle započeti.
“Očistimo Zagreb”
Prije nego što se bacimo na analizu filma, moramo se prisjetiti atmosfere u javnom i političkom prostoru 2000. godine.
HSS je te godine u izbornu kampanju krenuo sa spotom koji je nosio poruku “Očistimo Zagreb”. Video je prikazao pastira koji 1994. dolazi Livno-busom na zagrebački autobusni kolodvor, a u krupnom su planu njegove bijele čarape.
Spot je izazvao niz negativnih reakcija, a čelnik zagrebačkog HSS-a Željko Mlinar tada je objasnio da su se u spotu “potkrale tehničke pogreške”. Misteriozno je nestao dio koji se trebao ticati ekološke problematike koju je HSS isticao u predizbornom programu, a ostale su bijele čarape, natpis Livno-bus i neekološka poruka da su Hercegovci zagadili Zagreb i da je vrijeme da ga se očisti.
Spot se više ne može pronaći na internetu. Sjećaju ga se samo oni na čiji se progon tim spotom pozvalo.
U prvoj verziji teksta naveli smo kako je sporni spot režirao Dalibor Matanić. Matanić je tu informaciju demantirao u emisiji Nedjeljom u 2.
Blagajnica Barica – žrtva promiskuitetne i podle Hercegovke Jadranke i svog šefa
Nakon predizbornog spota uslijedio je filmski debi mladog redatelja Dalibora Matanića – film Blagajnica hoće ići na more. Film je predstavljen kao komedija, a neke filmske stranice ga opisuju kao, pazite sad, dirljivu priču o položaju radnica u Hrvatskoj.
Ako se ne sjećate filma Blagajnica hoće ići na more, to je onaj film u kojemu je Matanić, koji je pisao i scenarij, u jedan ženski lik uvalio svaki stereotip koji je o Hercegovcima čuo u životu. Naravno, nije slučajno ženski lik bio u pitanju.
Stereotipi, bez kojih hrvatski film ne postoji, ovaj put nisu bili nimalo bezazleni i simpatični. Glavna negativka, s iskarikiranim govorom koji Matanićeva ekipa čak nije uspjela ni skinuti, sposobna je ugroziti zdravlje malog djeteta svoje kolegice kako bi se dokopala mora – u Neumu.
“Zagreb je najljepši grad”, provlačilo se lagano pjesmom kroz film dok je Hercegovka uništavala živote poštenim zagrebačkim blagajnicama i njihovoj djeci.
Jadranka je, nimalo slučajno, tamnokosa žena sa zapadnohercegovačkim naglaskom, nepismena, nepristojna, promiskuitetna i zlobna. Jadranka je manipulativna i proračunata, žena bez manira i ikakvog moralnog kompasa koja dolazi u lokalni dućan zagorčati život nesretnoj Barici. U dućanu se, kako inovativno prikazano, zapošljava preko veze.
“Odakle si, Jadranka? Iz Širokog, šefe!”
Lik Jadranke ne ostavlja gledatelja da zaključuje i duboko promišlja; u Jadrankinom liku nema sakrivene simbolike. Jadranka otvoreno govori da u zagrebački dućan dolazi iz Širokog, preko veze, da joj se ne da raditi i da joj se ide na more. Matanić je dodatno ukrašava bojom kose i očiju, iskarikiranim govorom, fondom riječi i izrazima i svakom predrasudom koju je kroz svoj život čuo i stvorio o ženi iz Hercegovine.
U Matanićevoj režiji filma, za koji se po jednoj legendi još uvijek vjeruje da je predstavljao poziciju radnica u Hrvatskoj, za maltretiranje Barice i ostalih kolegica uopće nije odgovoran šef. Naprotiv, u mizoginiji ovog uratka, koju nijedna feministica u Hrvatskoj nikad nije spomenula, i šef je žrtva podle Jadranke koja ga tjera da je vodi u Neum.
U zlo doba kad su stranke koje su osvojile izbore jasno poručivale da žele očistiti Zagreb od jedne skupine ljudi, Matanić je hit filmom uvjerio svaku Baricu u Hrvatskoj da je za njezinu životnu muku kriva neka Jadranka iz Širokog Brijega.
Da je ovakav film snimljen u Njemačkoj 1930-ih, Jadranka bi se vjerojatno zvala Rahela. Da je snimljen u Hrvatskoj devedesetih, Jadranka bi bila Aleksandra.
Da smo ikad živjeli u normalnom društvu, redatelj filma Blagajnica hoće ići na more nikad više ne bi režirao ni predstavu na mjesnoj zabavi, a kamoli iduća dva desetljeća dobivao lovu za svoje filmove i postao lice s naslovnica koje se bori za ženska prava.
Zamislite kako bi danas prošao redatelj u Americi ili Europi koji bi pripadnicu jedne rasne, etničke ili zavičajne skupine na filmu prikazao onako kako je to u osvit demokracije u Hrvatskoj napravio Matanić. Zamislite i kako bi na takav prikaz neke žene u dalekoj zemlji reagirale naše feministice.
Za film je Matanić dobio Arene, pljesak i 24 godine karijere
60 tisuća Hrvata se te godine ludo zabavljalo uz Matanićev rasistički uradak. Pljeskala je publika, pljeskali su kritičari, pljeskale su Matanićeve kolege. Hrvatska je dobila novog redatelja, mladog i progresivnog Dalibora Matanića. On je bio toliko napredan da je umjesto Srba u hrvatskom filmu počeo simbolično progoniti Hercegovce.
Od filma su prošle 24 godine i nikad se ni jedan filmski djelatnik u Hrvatskoj, ni jedna glumica ni glumac, ni jedan intelektualac koji nema hercegovačko podrijetlo nije osvrnuo na prikaz jedne zavičajne skupine u filmu.
Zašto nitko nikad ništa nije rekao? Jesu li se Matanića plašili ili su se jednostavno – s Matanićem slagali? (Zašto je publika pljeskala vjerojatno ćete zaključiti iz komentara ispod ovog teksta, godine gospodnje 2024.)
Matanićev film Blagajnica hoće ići na more dobio je tri Zlatne arene u Puli. Njegova karijera je počela šovinizmom i mizoginijom te godine i potrajala 24 godine nakon toga. Za njegove filmove u protekle 24 godine izdvojili smo nekoliko milijuna kuna.
Matanić je postao šef dućana glumačkih karijera i, prema svjedočanstvima žena koje su u petak progovorile, progonio i mučio svaku Baricu koja je poželjela samo raditi svoj posao za svoje bolesno dijete. U priči o Daliboru Mataniću i njegovim žrtvama, nemoćnim i nečujnim Baricama, u poetskoj je pravdi izostala samo zlobna Jadranka iz Širokog Brijega.
Matanić, sam u svojim nedjelima i unatoč manipulativnoj isprici koju je objavio, završio je svoju karijeru. Njegov dućan je zauvijek zatvoren. Njegove su ga Barice uz pomoć nešto hrabrijih Barica i u ime svih Barica napokon zatvorile u hladnjaču i otišle na more.
