Kada je prije nekoliko godina politička sekta Možemo! preuzela Zagreb, građanima je obećavana “nova politika”, transparentnost, stručnost i kraj klijentelizma. Umjesto toga, Zagreb je danas grad prometnog kaosa, ideoloških eksperimenata, PR floskula i afera koje sve više podsjećaju na najgore dane stare političke močvare.
Posebno groteskno zvuči podatak da je Tomislav Tomašević u trenutku dolaska na čelo glavnog grada, s gotovo 40 godina života, imao tek nekoliko godina stvarnog radnog staža izvan aktivizma i udruga. I upravo je takvom kadru povjeren proračun težak milijarde eura i upravljanje metropolom.
Rezultat? Zagreb nikada nije izgledao zapuštenije, konfuznije i administrativno paraliziranije.
Od smeća koje se gomila po kvartovima, prometnih “revolucija” koje stvaraju još veće gužve, do ideološkog dociranja građanima o biciklima, rodu i aktivizmu – gradska vlast ponaša se kao grupa studentskih aktivista koja je slučajno zalutala u ozbiljan sustav.
A onda je stigao i Hipodrom.
Afera Hipodrom postala je simbol svega onoga protiv čega je Možemo! tvrdila da se bori. Prema medijskim izvještajima i informacijama iz istrage, iz sustava Upravljanja sportskim objektima izvlačeni su ogromni iznosi preko spornih i fiktivnih poslova, a slučaj je prerastao u jednu od najvećih korupcijskih afera gradske vlasti posljednjih godina.
Posebno je politički kompromitirajuće što je Tomislav Tomašević mjesecima javno branio ljude povezane s aferom, tvrdeći da se radi o političkom igrokazu i napadu pred izbore. Tek nakon priznanja krivnje i ozbiljnog razvoja istrage retorika se počela mijenjati.
Naravno, sada slušamo standardne političke fraze:
“nisam znao”, “institucije neka rade svoj posao”, “to su ljudi od prije”.
Ali upravo su oni godinama držali moralne lekcije svima drugima. Upravo su oni tvrdili da su drukčiji. Da su pošteniji. Da su stručniji.
Ispalo je da nisu ni jedno ni drugo.
Najveći problem Zagreba danas više nije ni ideologija Možemo!, nego potpuni izostanak upravljačke sposobnosti. Aktivizam i vođenje grada nisu ista stvar. Transparenti, biciklističke parole i Twitter objave nisu kompetencija za upravljanje komunalnim sustavom od milijardi eura.
Zagreb je postao laboratorij političkog eksperimenta u kojem cijenu plaćaju građani:
- kroz lošiju infrastrukturu,
- kroz rastući osjećaj nereda,
- kroz ideološku agresiju,
- i sada kroz afere koje smrde na upravo ono što su navodno došli “počistiti”.
A možda je najveća ironija u tome što su upravo oni koji su godinama govorili o “uhljebima”, “korupciji” i “partijskim kadrovima”, vrlo brzo pokazali koliko lako vlast pretvori moraliste u još jednu interesnu strukturu.
Zagreb nije trebao politički kult ni sektu koja grad vodi kao NGO radionicu. Trebao je ozbiljne, sposobne i operativne ljude.
Umjesto toga, dobio je performans korumpiranu vlast.
