Gospodarstvo

Njemačka analiza LNG terminala na otoku Krku

Zahvaljujući terminalu za ukapljeni plin, Hrvatska više ne treba plin iz Rusije, a istovremeno može opskrbljivati svoje susjede. Dok su Sjedinjene Države uvelike promovirale projekt, gradnja je zbog Moskve umalo propala.

U politici često, ono što se smatra kratkovidnošću ili dalekovidnošću, nije pitanje vidne oštrine, već vremena. Hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je na vlasti od 2016. godine, i njegovi prethodnici, dugo su kritizirani i ismijavani zbog plana izgradnje LNG terminala na otoku Krku, u blizini grada Omišlja, postrojenja u kojem se ukapljeni plin hladi na minus 162 Celzijeva stupnja te potom vraća u prethodno stanje i odvodi u mrežu, stoji u analizi njemačkog portala Frankfurter Allgemeine koji prenosi direktno.hr. 

Kada se ukapi, plin zauzima samo jednu šestotinu svog uobičajenog volumena. Vrlo rano je bilo jasno da se cjelokupna godišnja potražnja Hrvatske može pokriti jednim LNG terminalom. Ali otpor tome poprimio je široke i tvrdoglave razmjere.

Slika: LNG terminali u Europi: Do lipnja ove godine SAD je izvezao oko 57 milijardi kubnih metara LNG-a, a 39 milijardi prostornih metara ili 68 posto otišlo je u Europu, prema podacima Refinitiva, prenosi jutarnji.hr. U Europu je tijekom cijele 2021. godine izvezao 34 milijarde prostornih metara li 35 posto ukupnog izvoza američkog LNG-a.
To znači da su Sjedinjene Države već poslale više plina u Europu tijekom prvih šest mjeseci 2022. nego u svih 12 mjeseci 2021. godine / Foto: snimka zaslona YouTube

Protivnici projekta

Mirela Ahmetović (SDP), tadašnja načelnica općine Omišalj, borbu protiv projekta učinila je svojim zaštitnim znakom. Sve dok je gradonačelnica, iscrpit će sva pravna sredstva da zaustavi projekt, obećala je socijaldemokratska političarka.

Lokalni otpor na najvećem jadranskom otoku podržali su ekološki aktivisti iz cijele Hrvatske, zelena stranka “Možemo”, koja vlada u zagrebačkom Gradskom vijeću, razni stručnjaci za energetsko tržište te određene frakcije Katoličke Crkve. Protiv projekta izjasnio se kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i bivši predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, ali i brojni mediji.

Detaljan izvještaj istraživačkog portala “Balkan Insight” u siječnju 2017. započeo je ovako: “Ekolozi i mještani to osuđuju. Stručnjaci govore o bacanju novca poreznih obveznika. Pa zašto Hrvatska onda gura naprijed projekt transformacije popularne turističke destinacije u LNG čvorište?”.

Slika: LNG terminal na Krku. Najavljenim povećanjem godišnjeg kapaciteta plutajućeg postrojenja sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu kubičnih metara Hrvatska će moći pokriti svoje godišnje potrebe (cca 2,8 mlrd. kubičnih metara plina) i nekoliko susjednih zemalja i ublažiti nestašice na ostalim tržištima čime ostvaruje izvrsnu poziciju regionalnog čvorišta opskrbe energijom. / Foto: snimka zaslona YouTube

Ovakav ton pun predrasuda karakterizirao je velik dio medijskog prostora, a sam terminal otvoren je u siječnju 2021. Međutim, u sjeni ruske invazije na Ukrajinu, projekt se sada čini mudrim i usmjerenim prema budućnosti, barem u retrospektivi. Američko veleposlanstvo u Zagrebu, koje je oduvijek podržavalo gradnju jer se, naravno, radilo i o prodaji američkog “fracking” plina, pohvalilo je zagrebački “briljantan potez”. Hrvatska je tako u izvrsnoj poziciji da postane regionalno čvorište opskrbe energijom i smanji ovisnost susjednih zemalja o Rusiji. Amerikanci sada upozoravaju da pogon na Krku treba brzo proširiti.

Isto Zagreb i namjerava učiniti. Premijer Plenković, čelnik konzervativne vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), u lipnju je najavio povećanje godišnjeg kapaciteta plutajućeg postrojenja sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu kubičnih metara.

Za Njemačku, s godišnjom potrošnjom od oko 90 milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje, to ne bi bilo presudno. Za Hrvatsku i susjedne zemlje, međutim, svakako jest. Hrvatska godišnje troši 2,8 milijardi kubičnih metara plina. Kapacitet već sada odgovara cjelokupnoj godišnjoj potrošnji Hrvatske, što znači da je zemlja u biti već potpuno neovisna o ruskom prirodnom plinu, kaže Sebastian Rogač, glavni ravnatelj za multilateralu u Ministarstvu vanjskih poslova RH. Nadolazećim proširenjem Hrvatska će također moći pokriti godišnje potrebe nekoliko susjednih zemalja i barem ublažiti nestašice na ostalim tržištima.

Slika: Novi plinovod koji Hrvatska planira provesti od Krka preko Splita u smjeru jugoistoka prema zapadu Hercegovine u blizini grada Tomislavgrada, mogao bi to promijeniti. Građevinska dozvola u Hrvatskoj trebala bi se dobiti ove godine, a cilj je dovršetak do 2024. godine, kažu u Zagrebu / Foto: arhiva

Preko terminala bi se mogla pokriti i BiH potrošnja

Slovenija, koja godišnje troši samo 0,8 milijardi kubičnih metara plina, već je spojena na hrvatsku mrežu plinovodom koji ide od Krka do slovenskog pograničnog grada Rogatca.

Iz Krka bi se mogla pokriti i puno manja godišnja potrošnja BiH (0,2 milijarde kubika). BiH trenutno dobiva samo ruski plin kroz plinovod iz Srbije i dijela zemlje koja je pod srpskom kontrolom, Republike Srpske.

Novi plinovod koji Hrvatska planira provesti od Krka preko Splita u smjeru jugoistoka prema zapadu Hercegovine (naseljene BiH Hrvatima) u blizini grada Tomislavgrada, mogao bi to promijeniti. Građevinska dozvola u Hrvatskoj trebala bi se dobiti ove godine, a cilj je dovršetak do 2024. godine, kažu u Zagrebu. Time bi se BiH oslobodila trostruke plinske ovisnosti o Rusiji, Srbiji i Republici Srpskoj. Krk specijalnim kamionima opskrbljuje i druga tržišta u susjednim zemljama. Zasad su najveći kupci industrijske tvrtke u sjevernoj Italiji, koje su se ranije opskrbljivale preko LNG terminala u Marseilleu i Rotterdamu. Narudžbe kamiona u Krku već su mjesecima popunjene, a upita je bilo i od Sjeverne Makedonije.

Slika: Brod za ukapljeni plin LNG CROATIA: hrvatska Vlada je još 2008.g. označila Omišalj na Krku kao najprikladniju lokaciju za izgradnju terminala, koji je prema prvotnim planovima trebao biti izgrađen na kontinentu. Terminal je planirano trebao početi s radom 2014., s kapacitetom do 15 milijardi kubičnih metara plina i prodajnim tržištima čak do Njemačke, ali je sve to prolonngirano zbog, po svemu sudeći, ruskih protuoperacija i ponuda / Foto: snimka zaslona YouTube

Vženost terminala za ostale države RH susjedstva

Osim same Hrvatske, nekoliko susjednih zemalja zahvaljujući Krku više (ili barem u manjoj mjeri nego prije) nisu ovisne o ruskom plinu. Terminal ukapljenog plina ne samo da daje državama EU Hrvatskoj i Sloveniji političku slobodu u odnosu na Moskvu.

Proširenje terminala, preko kojeg je dosad u Europu uglavnom dolazio tekući plin iz SAD-a, Nigerije, Katara i Egipta, uz izravne hrvatske susjede mogao bi koristiti i Austriji, kaže Plenković. Proširenje kapaciteta dodatno će se povećati izgradnjom skladišta plina. Kao moguće lokacije za to spominju se Split, Rijeka i Zadar. Nedostatak specijalnih brodova za prijevoz tekućeg plina u ovom trenutku još uvijek ograničava hrvatske planove. Srednjoročno, međutim, Krk bi trebao postati regionalno čvorište za opskrbu plinom.

Plin bi trebao ići i u Mađarsku. Za vrijeme socijaldemokratskog premijera Ferenca Gyurcsánya, koji je vladao do 2009., Budimpešta je već željela dobiti dodatni plin preko Hrvatske. Godine 2006. tadašnji mađarski ministar gospodarstva János Kóka u razgovoru za F.A.Z. rekao je da bi za smanjenje ovisnosti o Gazpromu pravo rješenje bio LNG terminal na Krku, uključujući 1000 kilometara veze s Mađarskom. Iako se i dalje oslanjaju na Rusiju, Mađarska dugoročno treba “transportnu rutu od Jadrana preko Ukrajine”

U Budimpešti je uvijek bio cilj stvoriti bolju pregovaračku poziciju s Gazpromom alternativnim rutama. Zanimanje Mađarske za Krk stoga se zadržalo i nakon 2010. godine, kada je na vlast u Budimpešti izabran Viktor Orbán. Proveden je plinovod od Krka do Mađarske. Proteže se istočno od otoka Krka kroz Slavoniju, gdje se ulijeva u mađarsku mrežu kod Drávaszerdahelyja. Mađarska je najveći inozemni kupac terminala na Krku, a ugovorom ima osigurane kapacitete do 2027. godine. Djelomične količine isporučuju se i u Češku i Slovačku.

Bidenovo pitanje Vučiću

Srbija je, s druge strane, uvijek bila oprezna. Tijekom razgovora na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači 2015. Joe Biden, tadašnji potpredsjednik SAD-a, pitao je tadašnjeg srbijanskog premijera Aleksandra Vučića želi li i Srbija dobiti plin preko Krka. “Nikome nismo zatvorili vrata, otvoreni smo i spremni saslušati sve prijedloge, kako američke, tako i ruske vlade”, citiran je Vučićev evazivan odgovor nakon sastanka. No, kako je ovisnost o Rusiji politički lakše predstaviti u Srbiji nego ovisnost o Hrvatskoj i američkom plinu, ideja nije zaživjela. Milorad Dodik, najmoćniji političar među bosanskim Srbima, izjasnio se protiv.

U ostalim državama u regiji Amerikanci su bili uspješniji u udvaranju. Terminal na Krku jedan je od “ključnih projekata” koji će regiji omogućiti bolji pristup međunarodnim energetskim tržištima, rekao je tadašnji američki predsjednik Donald Trump u srpnju 2017. na samitu u Varšavi, koji je bio usmjeren protiv ruske energetske dominacije u regiji. Barem po ovom pitanju nije bilo prekida u politici Washingtona između Baracka Obame i njegova nasljednika.

Moskva godinama opstruirala

No, put od prvih ideja u 1990-ima do otvaranja terminala u siječnju 2021. bio je popraćen mnogim zastojima i odgodama. Pokušaji Moskve da torpedira veliki projekt godinama su bili uspješni. Kada je Vladimir Putin početkom 2006. došao u Budimpeštu, jedan od ciljeva njegovih razgovora bio je spriječiti LNG terminal na Krku. Osim toga, Rusija je ponudila produženje “Plavog toka” preko Bugarske i Srbije do Mađarske.

“Plavi tok” je plinovod na dnu Crnog mora koji je pušten u rad 2005. godine, a kojim plin iz Rusije stiže u Tursku. “Južni tok” kasnije je dodan kao još jedan ruski mamac: plinovod je trebao ići od ruske do bugarske obale Crnog mora pa preko Srbije u Mađarsku do Austrije – po cijenama kojima hrvatski LNG terminal u to vrijeme ne bi mogao konkurirati.

Ubrzo su se u Hrvatskoj našli stručnjaci koji su, pozivajući se na rusko obećanje Južnog toka, projekt na Krku proglasili neekonomičnim i besmislenim. “Rusi su imali strateški interes dokazati da Hrvatskoj ne treba LNG”, rekao je hrvatski stručnjak za energetsko tržište Daniel Srb rezimirajući ruske remetilačke manevre nedavno u zagrebačkom “Večernjem listu”. S druge strane, danas se vidi koliko je Hrvatska ovisna o njemu: bez Krka bi zemlja u dogledno vrijeme bila “izuzetno izložena riziku nestašice plina”, smatra Srb.

Međutim, povremeno se projekt suočavao s “konačnim neuspjehom”. Još 2006. zapadne energetske tvrtke pokazale su interes za osnivanje konzorcija za izgradnju terminala. Projekt će, uključujući okolnu infrastrukturu, koštati oko milijardu eura, prenosili su hrvatski mediji. Krajem 2007. Eon Ruhrgas i RWE najavili su svoje vodeće sudjelovanje u zajedničkom ulaganju pod nazivom “Adria LNG”, kojemu su se kao manjinski partneri htjeli pridružiti i austrijski OMV i francuska grupacija Total.

Grabar-Kitarović među onima koje Rusija nije pokolebala

Sljedeće godine stručno povjerenstvo koje je imenovala hrvatska Vlada označilo je Omišalj na Krku kao najprikladniju lokaciju za izgradnju terminala, koji je prema prvotnim planovima trebao biti izgrađen na kontinentu. Terminal je planirano trebao početi s radom 2014., s kapacitetom do 15 milijardi kubičnih metara plina i prodajnim tržištima čak do Njemačke. No, zapadne su se tvrtke ponovno povukle – ne samo s obzirom na ruske protuponude, već su se pojavile sumnje u isplativost projekta.

Sebastian Rogač svjedočio je izbliza mnogima od tih događanja jer je do 2020. godine bio savjetnik za vanjsku politiku tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je posebno podržavala ideju uključivanja Hrvatske u europsku mrežu LNG terminala.

“Ruska strana uvijek je u razgovorima tvrdila da se Hrvatskoj taj projekt ne isplati. Ruski plin je jeftiniji i sigurniji, LNG terminal Hrvatskoj ne treba”, podsjeća. Moskva je argumentom troška zapravo uspjela podgrijati unutarnju političku raspravu u Hrvatskoj i privremeno staviti zagovornike u defenzivu: “Oporba je iznijela optužbe da je projekt besmislica, preskup, čak ‘nezakonit’ i ‘štetan”.

No, HDZ-ova političarka Grabar-Kitarović, koja je prije izbora na najvišu državnu dužnost od 2011. do 2014. bila hrvatska veleposlanica u Washingtonu i zamjenica glavnog tajnika NATO-a, nije se pokolebala. “Za nju i Plenkovićevu vladu bilo je jasno da se ne radi samo o ekonomskim, nego i o geopolitičkim promišljanjima”, rekao je Rogač. “Bilo je jasno: energetska sigurnost nije samo sigurnost za gospodarstvo, nego i za državu. To znači političku neovisnost”.

Bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač, inače član HDZ-a, prisjeća se da nije samo njegova stranka omogućila projekt: “Treći pokušaj započeo je 2015. godine, kada je tadašnja socijaldemokratsko-liberalna vlast smatrala projekt strateški važan za Hrvatsku”. Na čelu ove Vlade bio je sadašnji predsjednik Zoran Milanović. Nasreću, reći će neki, jer danas taj isti političar često zaluta izjavama koje izazivaju sumnju da se on i njegova država doista nalaze na Zapadu. To se odnosi kako na Milanovićeve izjave o ulozi NATO-a u Ukrajini, tako i na njegove tvrdnje o navodnoj neučinkovitosti sankcija Rusiji.

Hrvatska ima pola nuklearne elektrane

Milanović je kao šef Vlade gurao projekt Krk. Kovač, koji je u siječnju 2016. postao ministar vanjskih poslova, objašnjava osnovne motive koji su preživjeli razne smjene vlasti i kadrova u Zagrebu: “Radilo se o diverzifikaciji i prilici da djelujemo kao opskrbljivač energijom u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Za Hrvatsku je bilo ključno i to što je EU projekt označila kao strateški važan i poduprla ga s više od 100 milijuna eura. HDZ i hrvatska Vlada sada može slaviti svoju dalekovidnost i tu priliku obilato iskoristiti”.

Državna energetska politika na raskršću Jadranskog mora, srednje Europe i Balkana zaokružena je planiranim širenjem korištenja nuklearne energije. Hrvatska ima nuklearnu elektranu – ili barem polovicu. Nalazi se u Krškom u Sloveniji, nekoliko kilometara od hrvatske granice, nedaleko od Zagreba. Nuklearnu elektranu, izgrađena još u vrijeme Jugoslavije, dijele Slovenija i Hrvatska. Pokriva oko 40 posto slovenskih i oko 15 posto hrvatskih potreba za električnom energijom. Slovenski premijer Janez Janša u ožujku je nakon razgovora s Plenkovićem u Zagrebu najavio da Slovenija i Hrvatska planiraju proširenje nuklearne elektrane za jedan blok. Od ruske invazije na Ukrajinu, prema Janši, nuklearna energija više nije dio problema, već rješenje.

Sličnog stava je i Vlada u Zagrebu. S obzirom na kretanje cijena prirodnog plina, utihnula su i upozorenja da je LNG terminal na Krku loša investicija. Putin je sam stvorio uvjete za isplativost projekta. Tome se pridodaje politika u Zagrebu koja je rano uvidjela: energetska sigurnost ima svoju cijenu – a to nije uvijek tržišna cijena. Cijela regija sada ima koristi od ovog uvida, zaključuje se u tekstu.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Izvor
direktno.hrjutarnji.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button