Jučer je Benčićeva izvalila da treba „redistribuirati moć i bogatstvo“. Na prvu zvuči pravedno i moralno privlačno, ali čim se ta ideja pokuša prevesti u konkretnu ekonomsku politiku pojavljuju se vrlo ozbiljna pitanja.
Kako se to točno misli napraviti? Tko odlučuje tko ima „previše“ bogatstva i po kojem kriteriju (nadam se da ne neradnici i plaćeni aktivisti)? Počinje li ta redistribucija od onih koji je zagovaraju ili uvijek od nekih drugih? Ako se već govori o preraspodjeli, znači li to da će se vraćati vile (Momjan), stanovi (po povlaštenoj cijeni Benčić) i udjeli u privatnim tvrtkama (Dolenec, Borić & co.) koje baš ti političari posjeduju, ili se redistribucija odnosi samo na tuđu imovinu?
U ekonomiji postoji jedna osnovna činjenica, bogatstvo nije statična količina novca koju država može jednostavno preraspodijeliti. Ono nastaje kroz investicije, poduzetništvo, inovacije i rizik. Kada politička poruka postane da će se rezultat rada i kapitala oduzimati kako bi se redistribuirao, mijenja se ponašanje ljudi (bihevioralna ekonomija), investicije padaju, kapital odlazi, a oni koji stvaraju novu vrijednost počinju tražiti stabilnije okruženje. I gospođo Benčić, to nije ideološka tvrdnja nego osnovna ekonomska teorija poticaja.
Hayek upozoravao je da centralizirana redistribucija nužno vodi koncentraciji političke moći. Friedman je govorio da društvo koje pokušava nametnuti jednakost rezultata često izgubi i slobodu i prosperitet. Sowell je to sažeo vrlo jednostavno, ključno pitanje nije kako raspodijeliti bogatstvo nego kako ga uopće stvoriti. Povijest daje vrlo konkretne primjere. Sovjetski Savez je krenuo s idejom redistribucije bogatstva i završio gospodarstvom kroničnih nestašica. Maoistička Kina pokušala je kolektivizacijom „pravedno raspodijeliti“ resurse, a završila je ekonomskim kolapsom i glađu. Venezuela je nacionalizacijama i redistribucijom krenula u projekt socijalne pravde, a danas je primjer kako se gospodarstvo može urušiti unatoč ogromnim prirodnim resursima. U svim tim slučajevima dogodilo se isto, bogatstvo nije bilo pravednije raspodijeljeno, ono je jednostavno nestalo.
Zato ozbiljne ekonomije rade suprotno, gospođo Benčić. Njemačka, Švicarska, Nizozemska ili Singapur nisu postale bogate zato što su redistribuirale postojeće bogatstvo, nego zato što su stvorile institucije koje omogućuju njegovo stvaranje, stabilna pravila igre, zaštitu vlasništva, ulaganje u znanje i poticanje poduzetništva. Hrvatska je mala ekonomija i upravo zato si posebno ne može priuštiti političke eksperimente koji kažnjavaju investicije i uspjeh! Ako pošaljemo poruku da će se kapital politički redistribuirati, on će jednostavno otići negdje drugdje. Kapital uvijek ima izbor, a male ekonomije to najbrže osjete. Zato pravo pitanje nikada nije tko ima previše bogatstva, nego kako stvoriti društvo u kojem više ljudi uopće može uspjeti, raditi i stvarati novu vrijednost.
Bez rasta nema redistribucije, postoji samo raspodjela sve manjeg kolača.
Educirajte se gospođo Benčić.
crodex.net
