Velikosrpska retorika i domaća samoprijezirna propaganda hrane se istom matricom: Hrvatska je kriva jer postoji
Izjava opskurnog četnika, ali formalno ministra u vladi Aleksandra Vučića, da Hrvatska svoje navodne “zločine” treba platiti teritorijem, razotkriva svu pogubnost i autodestruktivnost domaće opsesije traženjem fašizma među Hrvatima. Ne radi se o moralnom čišćenju društva, nego o političkom samoubojstvu.
Ta izjava ne dolazi iz vakuuma. Ona je logičan nastavak politike koja već desetljećima pokušava podijeliti krivnju, relativizirati agresiju i izjednačiti žrtvu s napadačem. Ako Hrvatsku već nije moguće ponovno uvezati sa Srbijom politički ili duhovno, onda se to pokušava učiniti – krivnjom.
U tom projektu domaći “antifašisti” često su korisni idioti. Njihova retorika o “genetskom fašizmu” Hrvata, o “ustaškoj državi” i “nedovršenoj NDH”, u dobronamjernoj interpretaciji je naivna, a u realnoj – u potpunosti se preklapa s velikosrpskom propagandom.
Zašto na “antifašističkim” prosvjedima nema ukrajinskih zastava?
Zato što ta ideologija nema problem s fašizmom kao takvim, nego s narodima koji se opiru imperijalizmu. Zato su Hrvati 90-ih problem, zato su Ukrajinci danas problem. I zato se sve savršeno uklapa u putinistički svjetonazor.
Ukrajina je danas ono što je Hrvatska bila 1991. – napadnuta, demonizirana i optužena da je sama kriva za agresiju. No na domaćim “antifašističkim” skupovima ukrajinske zastave nećete vidjeti. To je previše iskreno, previše jasno i previše opasno za njihovu naraciju.
Haaški sud im je zabio glogov kolac u srce
Oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, pod predsjedanjem suca Theodora Merona, bila je trenutak istine. Hrvatska je tada, i pravno i povijesno, oslobođena konstrukcije o “udruženom zločinačkom pothvatu”.
To ih je privremeno utišalo. No nisu odustali.
Propala je Jugoslavija. Propao je socijalizam. Istočna Europa se više ne vodi iz Moskve, a Hrvatska se ne upravlja iz Beograda. “Fašistička Tuđmanova Hrvatska” bila je toliko “fašistička” da ju je čak i Međunarodni kazneni sud – oslobodio krivnje. Ipak, kampanja se nastavlja.
Selektivna humanost nije humanost, nego propaganda
Suze za Aleksandrom Zec, filmovi o Josipu Reihl-Kiru i slični projekti ne služe univerzalnoj humanosti, nego selektivnoj krivnji. Jer isti ti krugovi istodobno rehabilitiraju Brozov režim – 45 godina diktature, masovnih zločina, političkih progona, logora i zabrane slobode govora.
Istina koja je jednostrana nije istina. To je propaganda.
Desnica griješi kad laže – ljevica kad manipulira
Naivnost dijela desnice, koja na tu propagandu odgovara besmislenim tvrdnjama da je Jasenovac bio “radni logor” ili neka vrsta toplica, jednako je štetna. Jasenovac nije bio to – i o brojkama žrtava treba govoriti ozbiljno, kroz historiografiju, a ne kao političku parolu.
Ali još je opasnije kada se NDH koristi kao dimna zavjesa za rušenje moderne, demokratske Hrvatske.
Njima problem nije NDH – problem je postojanje Hrvatske
Imate neovisnu Republiku Hrvatsku, članicu EU-a i NATO-a, zapadnu državu s rastućim standardom, slobodom govora i ljudskim pravima – nesavršenu, ali našu. I to je ono što njih smeta.
Ne NDH. Ne prošlost. Nego sadašnjost.
NDH je samo uteg koji žele objesiti oko vrata današnjoj Hrvatskoj, baš kao što to čini i srpski ministar informiranja Boris Bratina kada govori o teritorijalnim “odštetama”.
Ne nasjedajte
Kad vam sljedeći put kažu da je sve to “antifašizam”, sjetite se tko od toga ima koristi. Kad vam kažu da je Hrvatska kriva jer se obranila, pitajte ih zašto isto govore i za Ukrajinu.
I kad vam srpski ministri krenu crtati karte – zapamtite tko im je godinama pripremao teren.
Ne nasjedajte. Pobogu.
Izvor:Thomas Bauer
