Kada društvo počne nekritički proizvoditi „najuglednije intelektualce“, uvijek postaje zanimljivo provjeriti kakvi se kriteriji pritom upotrebljavaju. U našem slučaju, riječ je o Ivi Goldsteinu, povjesničaru koji se u javnom diskursu često predstavlja kao vrhunski stručnjak ne samo za povijest, nego i za gotovo sve druge znanosti u koje se upetlja. Tako ispada da je „Drobilica“ — kako ga javnost naziva posve opravdano, s obzirom na stil njegove argumentacije — istodobno autoritet u povijesti, psihologiji, biologiji, pa, zašto ne, i matematici.
To bi se, naravno, moglo smatrati impresivnom svestranošću, kada ne bi postojali autori i istraživači koji su čitav svoj život posvetili samo jednoj od tih disciplina i u njima za sobom ostavili djela koja su ušla u svjetsku znanost. No u hrvatskom javnom prostoru autoritet se često ne gradi radom, nego pozicijom i medijskim reflektorom.
Akademik ili akademski imidž?
Ovdje dolazimo do prvog i najjednostavnijeg provjerljivog podatka:
Ivo Goldstein nije akademik HAZU.
I nikada nije bio. Zašto ? Zbog nestručnosti.. izvor: PHKV
U Bosni i Hercegovini, Goldstein je 2018. izabran za inostranog člana ANUBiH.
No prema pravilima te akademije — jasno i jednostavno — titulu „akademik“ nose samo redovni članovi. Drugim riječima: inostrani član nije akademik.
Dakle, ako se netko u javnom prostoru predstavljao kao „akademik“ – to nije terminološka točnost, nego statusna ambicija.
A matematika? Zašto ne — ako se već sve može.
Nadalje, Goldstein se osvrtao na rad prof. Nevena Elezovića i dr. Nikole Banića, autora metode statističke detekcije anomalija u popisu jasenovačkih žrtava.
Na to je pak uslijedio komentar dr. Marka Ornika u recenziranom časopisu IEEE Access.
I upravo tu dolazimo do ključnog trenutka:
Banić i Elezović su svoj znanstveni odgovor objavili, i to vrlo detaljno, ali na arXivu, jer isti časopis nije objavio repliku.
Znači li to da je replika nevaljana?
Ne nužno.
Znači samo da odgovor nije prošao kroz isti urednički kanal.
Drugim riječima — postoji znanstveni spor.
I to je dobro.
Samo što bi, ako se već ulazi u statističke modele, bilo uputno te modele razumjeti.
A tu nastaje problem: u raspravi koja se tiče demografskih i statističkih analiza, najglasniji sudionik često nije onaj koji u matematici ima stručnost — nego onaj koji ima mikrofon.
A gdje je tu Akademija
Izbori za HAZU često se predstavljaju kao okupljanje „najboljih među najboljima“.
No iskustvo nas uči da najbolji nisu uvijek izabrani — a odlučivanje nerijetko više govori o stanju duha u Akademiji, nego o kvalitetama kandidata.
Kada se 2002. raspravljalo o izboru matematičara Josipa Pečarića, tada je akademik Vladimir Paar morao javno pojasniti tko je tu zapravo znanstvenik s međunarodnom reputacijom, a tko komentator iz sjene.
Zanimljivo je da je upravo tada Ivo Goldstein bez ustručavanja davao ocjene o matematičkim kompetencijama drugih, mada nije matematičar.
Ta epizoda odavno je arhivirana, ali logika ostaje ista:
autoritet se pokušava stvoriti izvan područja realne stručnosti.
Diplomatska nagrada za akademsku frustraciju
U jednom trenutku Goldstein nije postao akademik, ali zato je postao veleposlanik u Francuskoj.
Možda je to slučajnost.
Možda nije.
U hrvatskoj politici rijetko je išta slučajno.
I danas?
Goldstein je i dalje intelektualni simbol – ne toliko znanosti, koliko narativa:
on je onaj koji određuje što je dopušteno misliti o određenim povijesnim temama.
Tko se ne slaže s njegovom interpretacijom, automatski biva označen kao ideološki protivnik, nepodoban, revizionist, ili nešto treće.
Time se rasprava o povijesti pretvara u borbu za monopol nad moralom, a ne nad istinom.
A to nema veze s akademskom kulturom.
To je politika.
I to gruba politika.
Nije problem što Goldstein postoji
Problem je što se oko njega i njegovog „autoritetnog položaja“ godinama gradi kult neupitnosti.
Znanost se ne boji rasprave.
Politički narativ — boji se i vlastite sjene.
Zato je pitanje jednostavno:
Ako je Goldstein doista „jedan od najuglednijih hrvatskih intelektualaca“ —
zašto onda toliko energije ulaže u sprečavanje rasprave, a ne u njezino vođenje?
Odgovor se, kao i uvijek, ne nalazi u znanosti.
Nego u potrebi da se zadrži kontrola nad poviješću, jer tko kontrolira povijest — kontrolira i identitet.
A identitet je moć. I tu je ključ cijele priče.
Izvor:Ivan Vohrić/ivan.com.hr
crodex.net
