Umjesto da Goli otok postane moćan memorijalni muzej, simbol otpora totalitarizmu i svjedočanstvo o strahotama komunističkog sustava i titoizma, mi smo od njega napravili – ništa.
Ništa osim sramotnog zaborava.
Već 35 godina “demokratska” Republika HDZ&SDP iz poznatih razloga nema volje ni hrabrosti suočiti se s istinom.Jer suočavanje s istinom značilo bi suočavanje sa samima sobom.
Titoizam se ne osuđuje — Tito se slavi
U Zagrebu se već desetljećima odgađa izgradnja spomenika svim hrvatskim žrtvama komunističkog terora. Ne zato što nema novca. Nego zato što nema političke volje.
A razlog je jednostavan:
ZNA SE čija je ovo država.
Od svojih idejnih začetaka — do današnjih struktura.
I zato nije “čudno”, nego logično da u zemlji u kojoj i dalje imamo:
- ulice i trgove s Titovim imenom,
- brod-muzej Galeb koji slavi “najvećeg sina naroda i narodnosti”,
nije moguće imati muzej koji bi svjedočio istinu o titoizmu i komunističkom zlu.
Prešizofreno? Ne — samo “naše”
Za zemlju koja se kune u demokraciju, a štuje diktatora, bilo bi prešizofreno imati i jedno i drugo:
s jedne strane Titov Galeb, a s druge muzej komunističkih zločina.
Ali za nas to nije šizofrenija.
To je izbor.
I to svjestan izbor.
Naš od početka.
Povijest će zapisati
Da dok su druge nacije s ponosom gradile spomenike svojim žrtvama i herojima, mi smo gradili spomenike svojim krvnicima.
I još ih obilazimo sa smiješkom.
To je — gola istina.
Izvor:Hrvoje Pende
