Povijest

TUŽNA PRIČA O PETRU I PAVLU IZ KONJICA

Bili su samo djeca, život još ne okusiše a zadesi ih smrt . Ubijeni od strane zločinaca pripadnika tzv. Armije i MUPa BiH.

Braća Petar i Pavle Golubović imali su tek 7, odnosno 5 godina, kada su u srpnju 1992. ubijeni zajedno sa svojim roditeljima. Zvjerstva poput ovog možda bi bila zaboravljena da nema onih koji ih se sjećaju i osuđuju. Obris dva dječaka na hladnom crnom kamenu. Okrenuti leđima, zagrljeni. Odlaze. Odlaze negdje gdje je manje mraka i zla nego što su ga iskusili na ovom svijetu.

Braća Petar i Pavle Golubović imali su tek 7, odnosno 5 godina, kada su ih početkom srpnja 1992. godine, ( 02.07.1992) zajedno sa roditeljima, uglednim Srbima iz Konjica, profesorima Đurom i Vlastom, iz stana izveli pripadnici Specijalnih jedinica policije MUP-a BiH. Odvezli su ih nekoliko kilometara od stana i pod okriljem noći strijeljali. Bez osude, bez objašnjenja, bez razloga. Petar, nekim čudom, nije bio pogođen, pa je, nakon što su ubice otišle, pokušao potražiti pomoć.

Navodno se obratio policiji, koja je iste ubice obavijestila da je jedan dječak preživio. Vratili su se i ‘dovršili’ posao.

“Ima i strašnijih priča, ali ta mi je pred kućom, pa me više boli, a takvih priča je Bosna puna”, kaže Anis Kosovac, Konjičanin koji je odlučio postaviti spomen-kapiju u znak sjećanja na, kako kaže, “dva plavušana iz komšiluka”.

Za zločine nad srpskim stanovništvom na području Općine Konjic poslije rata je uhićeno je 13 bivših pripadnika tzv. Armije RBiH i MUP-a iz Konjica. Prvooptuženi je bio Miralem Macić, optužen, između ostalog, i za smrt dječaka Petra i Pavla Golubovića. Za ubistvo porodice Golubović, Macić je osuđen na 12 godina zatvora. Po odsluženju kazne ponovo je uhićen po novoj optužnici za ubistvo civila srpske nacionalnosti u Konjicu, nakon čega sa Tužiteljstvom BiH sklapa sporazum o priznanju krivice i svjedočenju o drugim zločinima na području Konjica tokom rata od 1992.-1995. godine. Prije početka novog sudskog procesa, Macić je umro u zatvoru, u siječnju 2012. godine.

Kada čovjek vidi ovo, ne može shvatiti kako je moguće da bilo tko može ponovo u BiH ponovno pozivati na rat. Gdje god se okreneš u BiH zemlja je natopljena krvlju nevinih.

Svaka čast za čovjeka koji je postavio spomen ploču . Dok većina ne budu kao Anis, u BiH nema sreće.

Preuzeto od Almir Muratović

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button