Istina se ne ubija samo lažju. Laž je zapravo njezin najprimitivniji ubojica: bučan, nespretan i lako prepoznatljiv. Mnogo je opasniji onaj koji ne izmisli ništa, koji se služi stvarnim imenima, datumima, presudama i mrtvima, ali iz kadra pažljivo odstrani sve što bi pokvarilo unaprijed zamišljenu moralnu geometriju.
PIŠE :IVAN URKOV ZA POSKOK.INFO
Jurica Pavičić napisao je tekst o Ratku Mladiću kakav zna napisati darovit novinar koji je davno naučio da se povijest najbolje prodaje kada izgleda kao osobna uspomena. U Ohridu 1984. susreće anonimnoga potpukovnika, gleda ga kako tiranizira podređene i tjera vojsku da skuplja lišće po kasarnskom perivoju, a onda, četrdesetak godina poslije, u tom vrtlaru prepoznaje budućega zapovjednika vojske bosanskih Srba i osuđenika za genocid.
Sve je književno posloženo. Park je buduća država, vojnici koji skupljaju lišće budući su podanici, rijetke sadnice preteča su etnički očišćenoga krajolika, a potpukovnik koji doziva novinare već tada režira vlastiti ratni mit. Čitatelju preostaje samo diviti se kako je budući zločinac već 1984. nosio cijelu Srebrenicu u načinu na koji je obrezivao grmlje.
Možda i jest.
Ali sjećanje koje se nakon četrdeset godina savršeno uklopi u poznati završetak nije više samo sjećanje. Ono je književna konstrukcija. Pavičić danas zna što je Mladić postao i zato iz prošlosti uzima samo one komade koji najavljuju budućnost. Ne laže nužno. On montira.
U toj montaži novinar postaje i psihijatar. Mladić je psihopat, sadist, narcis i mizantrop. Sve se to utvrđuje bez pregleda, dijagnoze i medicinske dokumentacije, na temelju kasarnskog parka, straha podređenih i kasnijega zločinačkog životopisa. Zatim se postaje i mrtvozornikom tuđe duše pa se tvrdi da se Mladićeva kći ubila jer nije mogla podnijeti očevu bruku. Za takvu tvrdnju nema dokaza niti ih može biti. Samoubojstvo jednoga mladog ljudskog bića pretvoreno je u literarni rekvizit kojim se dovršava portret čudovišta.
Mladićevu krivnju time se ne dokazuje. Ona je već dokazana na sudu. Ovdje se samo iskorištava tragedija njegove kćeri kako bi pripovijest bila za nijansu mračnija i efektnija.
A onda tekst stiže do završetka zbog kojega je, čini se, i napisan.
Pavičić najprije tvrdi da je Mladić uništio Srbe koje je navodno branio, Jugoslaviju koju je navodno spašavao i vlastitu obitelj. Zatim zaključuje da su od svih „tamnih prinčeva devedesetih“ samo dvojica uspjela stvoriti mit koji ih je nadživio: Ratko Mladić i Slobodan Praljak.
Praljak se do toga trenutka u tekstu nije pojavljivao. Nema ga u ohridskoj kasarni, u Kninu, Škabrnji, Sarajevu ni Srebrenici. Nije dio Pavičićeva sjećanja niti argumenta. Uveden je u posljednjoj rečenici, poput obvezne hrvatske pristojbe koja se mora platiti kako bi se u zagrebačkom liberalnom novinarstvu smjelo pisati o srpskom ratnom zločincu.
Jedan Mladić zahtijeva jednoga Praljka. Bez toga moralna vaga ne bi bila propisno baždarena.
Ali između njih dvojice, na samo nekoliko stotina kilometara od redakcije u kojoj je tekst nastao, postoji i treći posmrtni kult. Postoji mezar Rasima Delića na Kovačima, postoji pravomoćna haška presuda i postoji višegodišnje odavanje počasti osuđenom zapovjedniku.
Na petu godišnjicu Delićeve smrti počast su mu odali predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, Damir Mašić i Zekerijah Osmić. Nije riječ o anonimnim posjetiteljima niti o rubnoj nacionalističkoj skupini, nego o vrhu stranke koja sebe predstavlja građanskom, multietničkom i socijaldemokratskom. Njihova su imena uredno zabilježena u tadašnjem izvještaju s komemoracije.
Dvije godine poslije cvijeće su na Delićev mezar polagali predstavnici Vlade Federacije BiH, Federalnog ministarstva za pitanja branitelja te federalnih i županijskih udruga. Na službenoj stranici Ministarstva govori se o njegovoj skromnosti, znanju, knjigama, uspjesima i borbi za slobodu. Haške presude ondje nema. Kao da ju je netko, prije polaganja cvijeća, diskretno uklonio zajedno sa suhim lišćem.
Rasim Delić nije Ratko Mladić. Njihovi zločini, uloge, presude i kazne nisu jednaki. Nitko ozbiljan ne bi ih izjednačavao.
Ali Pavičićeva tema navodno nije bila tablica težine zločina. Njegova je tema bila način na koji nacionalne zajednice od osuđenih ratnih zapovjednika proizvode posmrtne heroje. A ako je to tema, onda je Delić nezaobilazan. Njegov je slučaj čak zanimljiviji jer njegov kult ne održavaju samo anonimni navijači, grafiti i rubni ekstremisti. Održavaju ga ministri, institucije, stranački predsjednici i mediji koji presudu ili prešute ili je spomenu kao nesretnu epizodu u životu velikoga generala.
Zašto, dakle, na kraju teksta stoji Praljak, a ne Delić?
Zato što bi Delić pokvario urednu moralnu sliku. Pokazao bi da se osuđeni zapovjednici ne pretvaraju u heroje samo u Beogradu i Zagrebu, nego i u Sarajevu. Pokazao bi da oni koji danas zahtijevaju kaznene prijave zbog veličanja Ratka Mladića istodobno polažu cvijeće na mezar osuđenoga zapovjednika vlastite vojske. Pokazao bi, najzad, da selektivno sjećanje nije specijalitet samo onih drugih.
Pavičić nije počinio nikakav zločin time što je opisao Ratka Mladića kao svirepoga čovjeka i ratnog zločinca. Mladić nije žrtva njegova teksta. Žrtva je istina, jer je od nje uzeto samo ono što je bilo potrebno za završnu hrvatsko-srpsku simetriju, dok je bošnjački primjer pažljivo ostavljen izvan kadra.
To je osobita vrsta novinarstva: ono koje ništa presudno ne mora izmisliti, jer mu je dovoljno znati što treba prešutjeti.
A zločin nad istinom počinje upravo ondje gdje novinar kameru ne okreće prema laži, nego je svjesno okreće od činjenice koja mu kvari priču.
IZVOR:poskok.info
