Kako je Pervanov ‘Serbus Zagreb’ postao stvarnost
Neki će reći da je spot Željka Pervana “Serbus , dragi Zagreb moj” iz 1989. bio proročanski.
Da, možda i jest — ali samo djelomično.
Jer, nije “turbo-folk invazija” počela devedesetih, niti su narodnjaci došli “iznenada”.
Još tijekom 80-ih, po zagrebačkim periferijama, birtijama i krčmama, vikendom se sve orilo od “Živjela Jugoslavijo” i “Nema raja bez rodnoga kraja”.
Tada se govorilo da se “ide na muziku” – jer to je bila živa svirka, često uz ženski vokal sumnjive reputacije, ali s publikom koja je znala što voli.
I tko je tada bio ta publika?
Uglavnom ljudi imena Alija, Senad, Fikret, Mile, Rade, Dušan… Radnici iz Bosanske krajine i šire, koji su u to doba punili zagrebačke tvornice, živjeli po radničkim naseljima i vikendom tražili svoj ispušni ventil.
Nitko nije od toga pravio ideologiju — bilo je to pitanje ukusa i društva, ne “kulture”.
Problem je, međutim, nastao kasnije.
Danas, trideset i više godina poslije, “tu muziku” ne slušaju Alija i Senad, nego Hrvoje, Ivan, Mate, Ana, Katarina, Josip, Ante, Zvonimir, Marija…
I to ne više po zabačenim birtijama, nego po klubovima, festivalima, studentskim domovima i – što je možda najtragičnije – po svadbama na kojima se više ne zna je li riječ o hrvatskom veselju ili o reprizi Grand Showa.
Pervanov “Servus” danas više nije satira, nego dokument.
Dokument grada koji je izgubio svoj zvuk, svoju mjeru i – možda – svoj identitet.
Jer kad se Zagreb prestao smijati Pervanovom “Serbusu”, a počeo ga pjevati – znali smo da nešto nije u redu.
Izvor:George Bailey
