Englezi od početka 70-ih do kraja 80-ih probali svakakve mjere, ali sve do velikih reformi nakon Hillsborougha, ništa nije davalo prevelikih rezultata.
Kad god se dogode neki navijački neredi koji uključuju hrvatske navijačke skupine, pojave se i oni koji se pozivaju na Margaret Thatcher koja je “riješila huligane”, piše Mate Mijić
Pa kako su Englezi (djelomično) riješili svoj problem nogometnog huliganizma?”
Mali hrvacki ćovijek” misli da se to postiglo isključivo drakonskim kaznama, ali to je daleko od istine. Englezima je problem eruptirao 70-ih godina, kazne za nogometno nasilje stalno su pooštravali, Margaret Thatcher na vlast je došla 1979., a Heysel se dogodio 1985. i potom Hillsborough 1989.
Koga zanima ova problematika, zna da su Englezi od početka 70-ih do kraja 80-ih probali svakakve mjere, ali sve do velikih reformi nakon Hillsborougha, ništa nije davalo prevelikih rezultata.
Jer represija sama po sebi ima ograničeno djelovanje.
Nakon Hillsborougha – osim većih kazni – uveli su all-seater stadione s numeriranim sjedalima, kamere na i izvan stadiona, posebne policijske odjele koji su se obavještajno bavili huliganskim skupinama (od prevencije, praćenja do infiltracije) i komercijalizirali prvu ligu.
Prvoligaški nogomet postao je preskup za prosječnog pripadnika radničke klase iz koje se mobiliziralo najviše frustrirane mladosti za navijačke sukobe, a postao je zabava za srednju i višu srednju klasu. Ovi plićeg džepa koji su u pravilu bili skloniji izazivanju problema ostajali su izvan stadiona zajedno s onima kojima je ulaz bio zabranjen zbog prethodnog izazivanja nereda.
Da ni na okolnim ulicama ne bi radili probleme običnim fanovima, pobrinulo se policijsko obavještajno djelovanje uz sveprisutne kamere. Nasilje je još neko vrijeme opstalo u nižim ligama jer nisu odmah osjetile financijsku dobrobit nove nogometne sheme, ali daleko od TV kamera i naslovnica, što ga je depopulariziralo.
Ukratko, osim represije, Englezi su masovno uložili u stadione i popratnu infrastrukturu, policiju i policijsku edukaciju, promjenu imidža nogometa, klubovi su razvili profesionalne odnose s navijačkim zakladama, a sve to rezultiralo je promjenom demografije na tribinama (uglavnom ljudi srednje i starije dobi dubljeg džepa) i manjim brojem izgreda koji se danas događaju uglavnom daleko od stadiona gdje je manje kamera i policije.
Borbu s huliganizmom u Engleskoj nisu iznijeli kriminalci iz loža ni policijski nasilnici koji premlaćuju iz zabave i izazivaju još goru protureakciju, nego svi oni koje “mali hrvacki ćovijek” poslovično ne voli i nerado podržava – kompetentni javni službenici, konstruktivni zakonodavci, sociolozi i psiholozi, biznismeni…
Da se to što su napravili Englezi napravi u Hrvatskoj, isti ovaj “mali hrvacki ćovijek” naricao bi da su, eto, karte jako skupe i da je sramota da si Hrvati ne mogu priuštiti gledanje hrvatskih klubova. Isto naricanje koje slušamo o nemogućnosti ljetovanja na hrvatskom moru. Dizanje standarda ne valja, nismo se za to borili!
Englezi su danas u poziciji da vraćaju “sigurno stajanje” na Old Trafford i neke druge stadione nakon trideset godina da bi u suradnji s navijačkim organizacijama privukli mlađe navijače i oživjeli atmosferu.
Shvatili su nakon nekoliko desetljeća ono što “mali hrvacki ćovijek”, čini se, neće nikad shvatiti, a to je da nogomet bez ljubavi i strasti više nije nogomet te da je za budućnost igre nužno privući na stadion i nove generacije koje žele bodriti klub pjesmom i zastavama.
Strast treba sačuvati, a prevencijom, edukacijom i ulaganjem u nogomet suzbiti nasilje. Represija sama vodi isključivo u radikalizaciju jer rastjerava nenasilne navijače pa na stadionima i oko njih ostaju oni koji tu ne bi trebali biti.
