Prošlog petka, a to je 26. siječnja 2023. godine, u salonima Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu bila je predstavljena jedna od najneobičnijih hrvatskih knjiga. Autor joj je Valentin Ćorić, general-bojnik Hrvatskog vijeća obrane, inače diplomirani inženjer strojarstva i diplomirani sportski trener, nekadašnji reprezentativac Hrvatske i Jugoslavije u karateu. Petnaest godina bio je uznik zloglasnog haškog zatvora Scheveningen.
Kuriozitet povezan s ovom knjigom koju je autor završio u Haagu 2014. godine jest da je zasad jedino njezino izdanje, koje je tiskano u uglednoj Nakladi Pavičić, bilo otisnuto prije sedam godina, ali da je zbog apsurdnih propisa ostalo u bunkeru punih sedam godina. Od prije nekoliko dana na ovu se knjigu konačno može primijeniti čitava, inače najčešće skraćivana latinska izreka Pro captu lectoris habent sua fata libelli, što će doslovno reći da knjige imaju svoju sudbinu s obzirom na sposobnost svojih čitatelja! I doista u Ćorićevu slučaju latinska fraza dobiva svoj puni značaj, ova knjiga nudi svu svoju sudbinu svojim čitateljima kojima je do prije neki dan bila zabranjena.
Svojoj knjizi koju je napisao u haškoj samici autor je dao naslov “In vino libertas”. Pisao je autor svoja zatvorska sjećanja nevin, a kako se kasnije utvrdilo, i prokazan od nekih zlih ljudi. U Haag je glavni junak ovog autobiografskog djela stigao 2004. Tada je nad njim podignuta optužnica. Na suđenje čekao je čak dvije godine, da bi završne riječi optužbe i obrane bile iskazane tek 2011. godine. Od tada čekao je izricanje nepravomoćne presude još dvije godine. Pravomoćna presuda ovom general-bojniku pročitana je 29. studenoga 2017.
Ispunilo se drevno antičko pravilo
Bilo je to upravo onoga dana kada je u istoj sudnici, za vrijeme njezina izricanja, Ćorićev prijatelj i suborac Slobodan Praljak pred televizijskim kamerama ispio cijankalij jer nije htio nastaviti život pod teretom lažne optužbe i posve iskonstruirane presude koja mu je izrečena. Valentin Ćorić nakon toga strašnog dana nastavio je svoj boravak u istome hladnom i bezmirisnom i okrutnom zatvoru, na obalama Sjevernoga mora. Bio je konačno pušten, doduše na uvjetnu slobodu, 2019. godine.
Odmah po izricanju presude izdavač Josip Pavičić, koji je već prije znao za Ćorićev rukopis, isti je otisnuo u obliku koji danas predstavljamo. Upozoren na okolnost sedmogodišnje zabrane Ćorićeva javnog djelovanja, on je u potpunoj diskreciji povukao tiskanu knjigu. Tako se ispunilo drevno antičko pravilo koje je postavio književni teoretičar i pjesnik Horacije Flak, a to je kako bi za svaku književnu umjetninu bilo dobro da u ladici piščevoj, prije nego što ugleda svjetlost dana, odleži još devet godina. Sedmogodišnji zapt Ćorićeve knjige izniman je događaj i u svjetskoj zatvorskoj literaturi.
U supermodernom međunarodnom zatvoru Valentin Ćorić se sprijateljio sa svojom tišinom. Ovaj dobro obrazovani Hercegovac, rođen u Paoči 1956. godine, i prije nego što je stupio u hašku tamnicu, bio je svjestan kako svaki onaj koji ondje neće poludjeti, a on srećom nije bio od takvih, baš i nije posve normalan. Bio je Ćorić od one vrste ljudi koje je od tamničke propasti spasio bogat unutarnji život, kao i urođeni osjećaj za rad.
Gojenac okrutne sudske ustanove
Mi danas živimo u vremenima u kojima su se aktualni hrvatski moćnici počeli svakodnevno grliti s onima koji su ne tako davno počinili zlodjela na našem svetom tlu. Nažalost, oni to rade jer ne razumiju budućnost ove zemlje. Bilo bi im dobro da pročitaju ovu knjigu te da u njoj osluhnu hrvatstvo onoga koji se ne razmeće ni oprostom, koji se ne hvali ni nevinošću niti se uzdiže u pobjedi. Bilo bi im dobro da upoznaju onoga koji je prije točno dvadeset godina bio bačen na dno pakla.
Već na početku svoje zatvorske knjige veli njezin pisac da je svoje zapise polako klesao u zatvorskoj samici. Ta proizvodna činjenica vidi se na svakoj stranici ove knjige i bez da nas je autor na nju upozorio. Svoju knjigu pisao je on okružen okrutnim čuvarima oboružanima bijelim rukavicama, krvnicima koji su sebe i svoje živote u svakom, pa i najmanjem, detalju osigurali, pri čemu život svoga zatvorenika nisu poštovali nimalo. Jer da je bilo drugačije, ne bi odmjereni Ćorić zatvorskog liječnika bez iznimke nazivao Mengeleom.
Hrvatski je general bio punih petnaest godina gojenac okrutne sudske ustanove u kojoj se bez obzira na ičiju krivnju, grijeh ili nevinost, bez ikakvih nijansi i bez razumijevanja ponižavalo i mučilo zatvorenike najsofisticiranijim metodama. Kroz Scheveningen su prošle stotine ljudi s područja bivše jugoslavenske države. Mnogi su se iz te tamnice vratili u mrtvačkim sanducima, neki su iz zatvora premješteni u ludnicu, mnogi su ondje izvršili samoubojstva, a rijetki su koji su se iz ovog strogo čuvanog i okrutno dizajniranog zatvora vratili zdravi.
Suci nisu razumjeli borbu Hrvata
Vrijeme što su ga Ćorić i drugi uznici proveli u ovom zatvoru, pa i kad bi ih se na kraju zbog nedostatka dokaza oslobodilo, nije ovim zatvorenicima materijalno nadoknadio nitko. Golemi sudski troškovi većinu tamošnjih pitomaca posve su ekonomski uništili, a na to kolika je bol, za vrijeme dugih godina tamnovanja, bila nanesena njihovim obiteljima, posebno njihovoj malodobnoj djeci, ne treba ni trošiti riječi.
Valentina Ćorića su u zatvoru čuvali, a u sudnici sudili, ljudi koji osim neke formalne diplome nisu imali ni jednu ljudsku osobinu koja bi ih kvalificirala da mogu prosuđivati, a kamoli presuđivati o događajima u njima dalekim i posve neshvatljivim okolnostima. Ništa ti suci nisu razumjeli o borbi Hrvata za svoju slobodnu državu, ništa oni nisu shvatili o odnosu matične zemlje Hrvatske i njezine dijaspore koja, da bi postala dijasporom, nije morala nikamo odlaziti i nikamo se iseljavati. Ništa ti ljudi nakon dugih godina suđenja nisu saznali ni htjeli saznati o slobodi i borbi za nezavisnost svoje zemlje o kojoj su u Hrvatskoj sanjale generacije.
Samicu, pisci koji su se u njoj našli, uz sve ograde, opisivali su redovito kao magičnu kutiju u kojoj pojačano naviru sjećanja, kao neki paradoksalni dar Božji koji je neusporediv s bilo kojim radnim književničkim prostorom. Naravno, mnogim zatvorenicima nije za vrijeme utamničenja bilo dopušteno pisati. Neke od najznamenitijih zatvorskih knjiga zato su napisane u panici, u tajnosti i na kapaljku. Velikom irskom piscu Oscaru Wildeu zatvorski “De profundis” dopustili su da smije pisati samo po jednu stranicu na dan, tako da on nikada svoj rukopis nije sagledao u cjelini.
Ćorićeva knjiga o strogo zabranjenoj djelatnosti
Vlado Gotovac svoju je zatvorsku “Zvjezdanu kugu” pisao na toaletnom papiru da bi nakon skrivanja napisane stranice tajno dostavljao posjetiteljima. Marquis de Sade svoje zatvorske hitove zbog zabrane pisao je ne krvlju, kako ih je u dubrovačkoj tamnici u XVII. stoljeću pisao kasniji osloboditelj domovine Marojica Kaboga, nego je slavni perverznjak svoje zatvorske knjige pisao vlastitim izmetom, i to na plahtama koje bi onda dostavljao na lekturu i pranje jednoj učenoj pralji.
Hrvatski pisci svoj radni stol vrlo su često zamjenjivali tamničkom ćelijom. Zatvori u koje su ih zatvarali u starijim razdobljima bili su redovito daleko od Hrvatske. To je bilo stoga što tamničari nisu htjeli baš ništa naučiti o hrvatskoj geografiji! Čitajući Ćorićevu zatvorsku knjigu, pomislio sam što bi se dogodilo da su je njegovi čuvari i suci mogli pročitati na svome jeziku. Bi li shvatili njezina pisca? Ili bi ga zbog onoga o čemu se u knjizi govori još strože kaznili. Jer Ćorićeva knjiga u najvećem dijelu svoga sadržaja govori o jednoj u zatvoru strogo zabranjenoj djelatnosti.
Ona govori o proizvodnji vrhunskog vina u strogo čuvanom zatvoru u kojem je svaka konzumacija, a kamoli proizvodnja alkohola bila strogo zapriječena kako zakonom tako i sankcijama. Uz to, Ćorićeva knjiga ne opisuje samo proizvodnju zatvorskoga vina nego i njegove svakodnevne pokušaje da ona ostane neotkrivena. Događalo se da su književna djela nekih starijih hrvatskih pisaca postala zanimljiva cenzorima, pa čak i tamničarima. Slučaj Filipa Grabovca, književnika koji je umro u zloglasnim mletačkim tamnicama, više je nego rječit.
Ćorićeva knjiga “In vino libertas” bavi se upozorenjima koja neće svima i svakomu odmah biti jasna. Nije to knjiga uobičajenih sjećanja, nego je ona dirljiva ispovijest onoga koji je, boreći se za unutarnju slobodu, u najstrože čuvanom zatvoru proizveo na tisuće litara najboljeg vina, naravno po uzusima svojih vinogradarskih hercegovačkih predaka. Valentin Ćorić, koji je izdanak slavne vinarske obitelji, u neljudskim uvjetima Scheveningena od grožđa koje su njemu, ali i drugim zatvorenicima vlasti dopustile nabaviti proizvodio je najkvalitetnije vino. Vino Valentin Ćorić nije proizvodio zbog kakvog poroka ili zbog, ne daj, Bože, opijanja.
Vino – sredstvo preživljavanja
Vino je svomu tvorcu postalo sredstvo preživljavanja, ono mu je bilo materija pobune, tekućina koja je i njemu i drugima trebala olakšati život. Naravno, kako se radilo o djelatnosti strogo zabranjenoj, opis njezine proizvodnje u ovoj je knjizi građa za uzbudljiv holivudski scenarij jer je to bio pravi podvig. Nije nepoznato u zatvorskoj praksi, naročito u velikim američkim kaznionicama, da su zatvorenici proizvodili snažna alkoholna pića, gotovo pa narkotike. Taj napitak ima i svoj naziv u tamničkom sustavu, pruno, postoje o njemu i pjesme, ali proizvodnja toga pića nije nikomu i nikada bila sredstvo za oslobađanje niti je ikomu bila svojevrsni umjetnički tekst.
Prekršaj proizvodnje vina bio je u Ćorićevu slučaju u usporedbi sa zlom koje se svalilo na njegova leđa posve beznačajan. Njemu su godinama gazili dostojanstvo. Prvi put su mu ponizili dostojanstvo kad su ga bez dokaza stavili na popis okrivljenika, dok su pred javnošću odglumili kako ga s mukom love i širili glasine o tome kako je Ćorić najavio da se on živ neće predati svojim krvnicima. Ne treba naglašavati kako su time ugrozili njegov život jer su lovci na haške utamnjenike u takvim slučajevima ne jednom svoje žrtve likvidirali i prije nego što bi ih priveli.
Danas s vremenske distance posve je jasno kako su pravi zločinci u tom pravosudnom igrokazu i etičkoj farsi bili upravo suci koji su u svom ničim zarađenom komoditetu bili mučitelji i krvnici. Međunarodni istražitelji i suci u Scheveningenu bili su kasta koja je mogla sve. U svojoj, a ovdje se radi o njegovoj prvoj memoarskoj knjizi, Valentin Ćorić je svjesno izostavio mnoge događaje i nije spomenuo mnoge svoje zatvorske supatnike. On sam to ističe i posve izravno najavljuje kako će sve izostavljeno doći na red, naravno, s dodatkom njegove autorske skromnosti, ako i sam takvo što mogne doživjeti!
Najdramatičniji trenutak
Na stranicama Ćorićeve knjige odvija se tragična priča o situaciji u kojoj svijet ne primjećuje i ne prepoznaje tuđu patnju. Na stranicama te knjige opisuje se situacija zaborava tuđe muke i njegove navodne žrtve za opće dobro. Ta žalosna spoznaja pokreće Ćorićevo pero, pokreće njegovo suosjećanje s poniženima, njegovu smirenost u bezmirisnim hodnicima haškoga zatvora, gdje je sve još uvijek vonjalo po kolonijalizmu, po boljševizmu, po nacizmu i fašizmu. Znakova takvoga svijeta bilo je u svakom kutku Scheveningena i jedini prostor slobode i zavičaja bilo je zatvoreniku vino koje je u prijestupu proizvodio, a onda ga kao misno vino nudio sebi i svojim suputnicima.
Valentin Ćorić svoj vinski obred ostvaruje i opisuje kao tajnoviti liturgijski ritual dok smrad vanjskoga svijeta koji je ideološki zagadio Scheveningen opisuje vrlo objektivnom i književno osviještenom frazom. Pri tome nije se on trudio sakriti danteovsku ponornicu koja teče pod svim riječima njegove knjige, ponornicu zla u kojoj se oglašavaju ljudske sablasti jednog propalog svijeta. Sve ono što Ćorić tako uvjerljivo opisuje u svojim ekskurzima u kojima se ne govori o vinu izvrsna je memoaristika. Jako su dobro napisana njegova sjećanja na Rijeku u kojoj je studirao, na Makarsku, na okrutno društvo koje je već tada, u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, počelo maltretirati ovoga mladog i posve čistog čovjeka.
Ipak, kako je ovo knjiga zatvorskih zapisa, onda je svakako jedan od njezinih najdramatičnijih trenutaka onaj kada pisac u svojim posve skučenim prilikama uz pomoć zatvorenika Nasera Orića, inače nekadašnjeg komandanta bosanskih jedinica u Srebrenici, dođe u kontakt s Orićevom odvjetnicom Vasvijom Vidović, ženom koja je u vrijeme koje je prethodilo Ćorićevu uhićenju bila uključena u vrlo delikatnu razinu administrativnih poslova bošnjačke vlasti u Bosni i Hercegovini. Ćorić ju je zamolio za kratki razgovor na kojemu joj je postavio samo jedno pitanje. Kaže joj izravno ovaj čovjek iz dubine Danteova Pakla: “Gospođo, bilo bi mi vrlo važno kad biste mi htjeli reći, ako nešto o tome znate, kako sam ja dospio u ovu tamnicu, i to na listi haških otpuženika. Neću vam zamjeriti ako mi ništa ne odgovorite.”
Bolna rečenica
Odvjetnica, a nekadašnja funkcionarka, Ćoriću je bez okolišanja izravno odgovorila. Rekla mu je da on ni u jednom trenutku nije bio među onima koji su bili kandidirani za haško sudište. Rekla mu je: “Neki drugi su bili, ali vas tu nije bilo. Mi vas nismo optuživali.” Ćorić je postavio ono pitanje jer je znao kako je upravo pravorijek Bošnjaka u optužbenim listama što se tiče Hrvata bio presudan. Zato mu je rečenica gospođe Vidović kako “vi, gospodine Valentine Ćoriću, niste nikada ni u kakvoj kombinaciji bili među onima kandidiranima za Haag” bila to bolnija.
Ta je rečenica, naime, a to je znala i njegova zatvorska sugovornica, nosila u sebi strašnu spoznaju, koju je zatvorenik slutio, a koja je glasila: “Na vašu žalost, vas su u Haag poslali neki drugi i njih ćete lako prepoznati u sudskim materijalima.” To dramsko prepoznavanje, ta katarza bit će svakako detaljnije razrađena u sljedećoj Ćorićevoj zatvorskoj knjizi koju će on svakako napisati u miru svoje Paoče.
Aluzija kako su ga u Haag smjestili pripadnici vlastitoga naroda, ljudi koji su bezobzirno, a za šaku jalnuških dukata ponizili zatvorenikovu nevinost, ljudi koji su se Ćoriću osvetili za neki krimen koji on ni prema kome nije učinio, ta spoznaja bila je hrvatskom zatvoreniku strašna. Ta spoznaja strašna je i nama, ali nju se u knjizi “In vino libertas” tek s bolom spominje. Dramatične su to stranice u Ćorićevoj knjizi. One izazivaju stravu i strah nas, piščevih, čitalaca.
Izdajnici iz hrvatskih redova
Strašan je to iskaz onoga koji je morao kazati: “Nismo mi bili predani u zatvor. Bili smo prodani!” Zbog toga je Ćorićevo izručenje bilo obavljeno ekspresno, bez osnovnih pravnih pretpostavki. O tome svjedoči činjenica da su tek nakon njegova izručenja krenuli istražitelji po Bosni i Hercegovini sakupljati navodne dokaze. Istina je koja sve više vapi u nebo kako je u Haag naš pisac predan bez dokaza i bez ikakve pravne procedure.
I dalje piše Ćorić o toj strašnoj temi: Poslije se i na sudu potvrdilo da su takvu predaju omogućili izdajnici iz hrvatskih redova. Baš su oni bili ti koji su suflirali koga treba otpraviti u Haag. Oni su u dogovoru s onom notornom Carlom del Ponte sastavljali popise ljudi za izručenje, popise koji su haškom Big Brotheru služili kao zamjena za Antu Gotovinu, kojega su ti isti progonitelji pretvorili u prazan simbol nekih navodnih hrvatskih krivnji. Jer Hrvatima su se oduvijek tražili dokazi.
Tražilo nam se da dokažemo svoju vjernost, tražilo se da dokažemo da uopće postojimo. A dokaz, što ti naši progonitelji nisu nikad mogli shvatiti, ne samo što je zločin i prema Bogu. On je zločin i prema čovjeku. Uručujući prvi optužni dokument Valentinu Ćoriću, hrvatski ministar unutarnjih poslova, jedan iz kolone bezimenih, patetično je izgovorio ovu glupost: “Valentine, znam da nisi svjestan koje dobro činiš svojom dragovoljnom predajom…” O tome kako su se hrvatske vlasti nakon uhićenja ponašale prema zatvoreniku svjedoči on sam kada kaže: “Nažalost zbog nebrige hrvatskih vlasti doživio sam mnoge neugodnosti.”
Nad strašnom sudbinom nadvio se spas
Bilo je to zato što ga ona nije zaštitila od poluslužbenih manipulatora, falsifikatora, od raznih kriminalaca koji su na Ćorićevoj nesreći, u sudskom procesu, stjecali velike financijske koristi i branili svoje uske nečasne interese. Sve se ovo moglo dogoditi samo zbog toga što je na našem tlu nekadašnji komunistički istok, kao što je to još i danas, bio i ostao uzrokom i žarištem produljenog kriznoga stanja. Mi i danas živimo produljenu povijest! Tragedija koju je rasap jednoga zahrđalog svijeta proizveo stvarala je okolnosti u kojima su, kao po pravilu, neosjetljivi i nesposobni pojedinci najbolje prolazili, i to tako da im se baš ništa nije dogodilo.
Ustvari, dogodilo im se da oni ili njihovi sinovi danas vladaju našim svijetom. Shakespeareove su tragedije pravo nalazište takvih jadnih sudbina. U njegovim naracijama upravo oni najmanje vrijedni jedva da su dotaknuti javnom propašću, dok najdrastičnije stradavaju oni koji su kvalitetniji, a time i mnogoznačniji. To je zato što oni jaki sami po sebi nose opasnost! Život Valentina Ćorića od takvoga je kova. Ponovit ćemo, govoreći o ovome, ono što je govorio pjesnik: “Ondje gdje raste opasnost, tamo je spas.” Ljudima poput pisca knjige “In vino libertas” tragedija života ne pokazuje se kao propast nego kao očišćenje.
Ona je u životima takvih ljudi uzbudljivi dodir svakodnevne banalnosti s vječnošću. Nad strašnom i bolnom Ćorićevom sudbinom nadvio se spas koji je u svojim unutarnjim rezervama pronašla snaga ovoga čovjeka kojega su bezimene ništarije mučile i ponižavale u brojnim prilikama. Mi Hrvati tisuću godina nismo znali, pa ni mogli o svojoj sudbini samostalno odlučivati. Valentin Ćorić pripada naraštaju koji je osvojio za sebe, ali i dobio na poklon, vjekovnu mogućnost da promijeni taj ropski i ponižavajući odnos.
Krvnicima pokazao snagu
Jer mi stoljećima nismo mogli ni odlučivati ni vladati ni birati, a onda smo preko noći dobili čitavu slobodu pa je i logično da mnogi od nas nisu znali što bi s njom učinili. To su bili Ćorićevi krvnici, tipični domaći izdajnici. Naravno, bilo je takvih i dok su nam drugi sve određivali, ali sada u ostvarenoj slobodi ovi izdajnici novoga kova postali su nacionalnom sramotom. Naravno, nisu oni ni prije, a ni sada mogli zaustaviti naš narodni razvitak.
Nepravedni ratovi, ovi posljednji kao i svi oni prethodni, nisu zaustavili naše graditelje, niti su sva krvava ubojstva i nasilja, sve nepotrebne patnje zaustavile naše knjige. Oružje na hrvatskom tlu jest bilo preglasno, ali ono nikad nije nad nama prevladalo. Nije ono zavladalo ni našim rukama ni našim umom. I to je upravo ona pozicija s koje Valentin Ćorić, inače višestruko ovjenčani sportaš, čovjek iznimno široko obrazovan, pridružuje svoj glas u trenutku u kojem je tisućljetna Hrvatska dobila priliku, i prvi put stekla vlastitu snagu, da bez tuđe pomoći ostvari svoju budućnost.
Iza ove pozicije smjestilo se sve što je Valentin Ćorić radio i što je poduzimao u vrijeme rata kad je preuzeo odgovornost za svoju domovinu. Od tada svaki je tren njegova života dobivao i imao puni smisao. Bilo je to zato što je on znao da smo mi najbolji kad obavljamo ono što su za druge nemogući zadatci.
Pokazao kako ima onih koji i padajući rastu.
Takav stav Valentin Ćorić zadržao je i u svom dugogodišnjem nepravednom zatvoru. Bio je onaj koji je krvnicima pokazao snagu da se i u suženom prostoru slobode može pokazati što je to tekst slobode i veselja. Naime, često su naši stari pisci riječ veselje i sloboda osjećali kao sinonime. Ima o tome mnogo dokaza. Ćorić je svojim vinom pokazao kako i u nevolji može funkcionirati to dvojstvo. Takav stav pohranjen je u svim rečenicama ove knjige koja ne poznaje patetiku. Ona donosi osjećanje uzvišenog i poznaje neizrečenu, ali proćućenu svijest o tragičnoj poziciji jednog malog Naroda.
Onaj Finac koji je imao čast analizirati Valentinovo zaplijenjeno vino i koji je pisao izvještaj o njemu i njegovu proizvođaču nikada nije mogao shvatiti da je u nas cijeli jedan svijet sastavljen od loze, onaj svijet u kojem počasno mjesto imaju i koza i magarac, ali on nije mogao shvatiti da je to svijet u kojem ima više ljudskosti od navodnog moralnog i političkog čistunstva koje se sunarodnjacima onoga scheveningenskog čuvara svako malo otrgne kontroli i pobjesni.
Mi Hrvati smo stanovnici svijeta u kojem svaki običan događaj može dobiti svoj najširi obzor. U takvom jednom obzoru nastajalo je Ćorićevo zatvorsko vino. U njemu spojili su se i Bog vina i Bog tragedije te su stvorili poseban oklop ponosa, onaj isti zbog kojega je Slobodan Praljak nakon presude ispio otrov, a koji je junak ove knjige pretvorio u književni i filozofski prkos vinom. I dok su se njegovi krvnici bavili vinskim mušicama, on se bavio božanskim nektarom. On je pokazao, da citiram pjesnika Cesarića, kako ima onih koji i padajući rastu.
