U javnom prostoru već godinama svjedočimo bjesomučnoj sotonizaciji svih koji se ne odriču gesla „Za dom spremni“, šahovnice s prvim bijelim poljem i drugih obilježja iz vremena NDH. No, pritom se često previđa jedna zanimljiva činjenica: takvi zapravo veličaju Antu Pavelića, jer mu pripisuju autorstvo nad tim insignijama. A Pavelić zasigurno nije bio takav genijalac da bi sam stvorio cjelokupan simbolički fundus. Bio je, eventualno, dovoljno pragmatičan da iz već postojećeg hrvatskog povijesnog i kulturnog nasljeđa uzme ono što je u danim okolnostima smatrao primjerenim.
Piše: Boris Bukulin
Cijela Europa okupirana od Hitlera imala je svoje kvislinge. Međutim, samo je hrvatski narod – zahvaljujući „oslobodilačkoj“ borbi partizana – ostao i bez države i bez vlastitih antifašističkih institucija poput ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji su raspušteni već tijekom ljeta 1945. godine. Istodobno su Nijemci, poraženi u ratu, dobili čak dvije države.
U Srbiji nikada nije bio osnovan nikakav ZAVNOS kao podružnica AVNOJ-a. Na kraju rata četnici su odbacili šajkače, stavili partizanske kape i ušli u prazan Zagreb, dok su hrvatski partizani taj čin morali promatrati sa strane. Takvo „oslobođenje“ Zagreb i danas slavi. O tempora, o mores! U međuvremenu su i sami četnici u dijelu srpske javnosti proglašeni antifašistima.
Komunističko pravosuđe i paradoksi
Odmah nakon rata uspostavljeno je komunističko pravosuđe s jasnom zadaćom dovršetka obračuna s „narodnim neprijateljima“. Organizirana su brojna suđenja. Budući da je egzekutora bilo mnogo, a sudaca malo, problem je često „rješavan“ tako da su smrtne kazne najprije izvršavane, a potom su se formalno održavala suđenja i pisale presude.
Jedan je sudac, prema predaji, bio toliko učinkovit da je nakon smrti zaslužio i ulicu u Zagrebu – Ranogajčevu. Ta ulica postoji i danas.
Postojala su, doduše, i formalno organizirana suđenja. Najpoznatije je ono nadbiskupu i metropolitu Alojziju Stepincu, kojemu je kao težak krimen stavljena na teret suradnja s Poglavnikom. No, zanimljivo je da protiv Ante Pavelića nikada nije podignuta optužnica niti je održano suđenje – čak ni u odsutnosti. Teško je to nazvati drukčije nego paradoksom.
Komunističko je pravosuđe, očito, poznavalo načelo presumpcije nevinosti. Tako je Ante Pavelić umro prirodnom smrću, bez presude, formalno neosuđen. S druge strane, Stepinac je zbog suradnje s tada neprocesuiranim Pavelićem osuđen na dugogodišnju robiju, što je u konačnici dovelo do njegove smrti.
Poznato je i da Stepinac nije beatificiran zbog ukupnog djelovanja u vremenu NDH, nego zbog progona i mučeništva – jer je odbio suradnju s komunističkom vlašću Titove Jugoslavije. Postavlja se pitanje: kakve bi posljedice takva suradnja imala za hrvatski narod?
Zašto Pavelić nikada nije procesuiran?
Zašto neprocesuiranje Pavelića nikada nije postalo ozbiljna tema javne rasprave? Što bi na to pitanje danas odgovorili ”istaknuti” povjesničari poput Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine ili Ive Goldsteina? Kakav bi stav zauzeo Žarko Puhovski?
Može li se pretpostaviti kakve bi posljedice imalo suđenje Paveliću – i kakav bi značaj imalo za kasniju, neovisnu Republiku Hrvatsku? Da je odgovor jednostavan, već bi odavno bio dan. No, čini se da to pitanje nikada nije sustavno otvoreno.
Što bi značilo suđenje?
Izostanak optužnice i suđenja Anti Paveliću nije samo izostanak pravnog čina. On je otvorio prostor za desetljeća političkih manipulacija, kolektivizaciju krivnje – koja se proteže i na današnje naraštaje – te stvaranje mitova bez sudske provjere.
Da je suđenje održano, makar i u odsutnosti, danas bismo možda imali:
— sudski verificirane podatke o žrtvama,
— jasnije razdvajanje naroda od režima,
— manje prostora za povijesne manipulacije,
— preciznije odgovore na pitanja vezana uz logor Jasenovac,
— međunarodni legitimitet utemeljen na presudi, a ne na političkim optužbama.
Povijesna tišina nikada nije neutralna. Ona oblikuje narode jednako snažno kao i presude.
Suđenje koje se nikada nije dogodilo ostavilo je Hrvatsku i druge zemlje bivše Jugoslavije bez važnog pravnog dokumenta koji bi dao konačnu riječ o jednoj epohi. Vrijeme je da se ta činjenica barem jasno imenuje i razumije.
Ovo je, stoga, poziv na raspravu i jasnoću. Poziv na suočavanje s bliskom prošlošću – kroz dokumente, argumente i činjenice.
Jer, bez obzira na različite interpretacije, jedno ostaje: istina, ma kakva bila, jedini je temelj trajne slobode.
Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala crodex.net.
