“Prije 50 godina, kad sam prvi put rodila kao mlada majka, mislila sam da ne može biti veće boli, ali sam to ubrzo zaboravila dok sam u naručju držala svog prekrasnog sinčića.
Dala sam mu ime Julian.
Sada znam da sam pogriješila. Postoji veća bol.
Neprestana bol majke nagrađivanog novinara koji se usudio objaviti istinu o zločinima i korupciji na visokoj razini Vlade.
Bol što vidim svog sina, koji je riskirao život kako bi progovorio protiv nepravde, namještenog i lišenog odgovarajućeg pravnog postupka, uvijek iznova.
Bol zbog zdravog djeteta polako jenjava jer mu je kroz godine zatočeništva uskraćena liječnička i zdravstvena skrb.
Muka gledanja mog sina podvrgnutog okrutnoj psihičkoj torturi u pokušaju da se slomi njegov neizmjerni duh.
Stalna noćna mora izručenja Sjedinjenim Državama, samo da bi ostatak dana proveo živ zakopan u potpunoj izolaciji.
Stalni strah da će CIA uspjeti u svojim planovima da ga ubije. Val tuge dok sam gledala kako mu se krhko tijelo ruši od iscrpljenosti od malog moždanog udara u posljednjem saslušanju od kroničnog stresa.
Mnogi su ljudi bili traumatizirani gledajući kako osvetoljubiva supersila koristi svoje neograničene resurse da zastraši i uništi jednu bespomoćnu osobu.
Željela bih zahvaliti svim dobrim građanima koji su me podržavali i koji su globalno prosvjedovali protiv brutalnog političkog progona Juliana.
Molim Vas, nastavite povisivati glas na svoje političare dok to ne bude sve što čuju.
Njegov život je u Vašim rukama.”
- Christine Assange
(Majka Juliana Assange)
P.S. Ovo pismo je napisano prije dvije godine. 03. srpnja ove godine Julian je imao 52. rođendan.
