Tema koju su otvorili vjernici koji na trgovima mole krunicu jedna je od onih rijetkih na koje domaći kulturnjaci spremno reagiraju. Ove javne molitve održavaju se posljednjih nekoliko mjeseci, a koncept im je jednostavan, lišen svake ekstravagancije
Kao nasukani kit, kultura je u Hrvatskoj posljednjih deset godina jedan slabo pokretan, trom organizam koji nevoljko reagira na podražaje. Od likovnosti preko književnosti do filma, suvremena umjetnost je bolećivo konceptualna, prekomjerno zaokupljena apstrakcijom i propitivanjem vlastitog položaja.
Hrvatska kultura i umjetnost živnu tek kad neka tema u društvu potpuno prožme javnu raspravu – osobito ako u toj temi ima potencijala da se netko proglasi žrtvom. Tada će angažirani pisac, dramaturg, slikar uskočiti u vagon opće obrane žrtve od nepravedne viktimizacije, i u toj vožnji signaliziranjem vrline zaraditi nekoliko poena društvenog odobravanja. Radovi koji u takvom nadahnuću nastanu bit će, u pravilu, skraćenog roka trajanja unatoč žučljivom žaru kojim su pogonjeni.
Oštar napad
Tema koju je otvorila grupa vjernika koji na trgovima mole krunicu jedna je od onih rijetkih na koje domaći kulturnjaci spremno reagiraju. Ove javne molitve održavaju se posljednjih nekoliko mjeseci, a koncept im je jednostavan, lišen svake ekstravagancije: nekoliko desetaka muškaraca svake prve subote u mjesecu dođe javnim prijevozom na trg, spusti na popločen pod jastučić ili novine, klekne i počne se moliti. Čine to tiho i nenametljivo, neki skrušeno spuste bradu na prsa, neki mole zatvorenih očiju, i sve to traje petnaestak minuta. Kad završe, prekriže se i odu.
Količina goropadnog gnjeva kojom mediji i kulturnjaci reagiraju na molitelje obrnuto je proporcionalna mirnoći vjernika u molitvi. Ima nešto demonsko u mrzilačkoj retorici kojom mediji zajedljivo i zapjenjeno nasrću na ove ljude. Kao da je krunica glogov kolac kojim bi ih vjernici mogli ubosti ravno u srce, lijevi mediji, političari i s njima ideološki “poravnati” kulturnjaci već tri mjeseca povampireno vrište o moliteljima kao o “građanima opasnih namjera”, “radikalima”, “ženomrscima” i fundamentalistima koji su došli po teško stečena prava žena. Histerična retorika poprimila je prizvuk teorija zavjere, za koje mediji tako rado optužuju one koji ne podržavaju progresivno lijevu politiku.
Prva je umjetnička reakcija na javnu krunicu bila “Tiha misa” umjetnice Arijane Lekić Fridrih. Rad je opisan kao skupna intervencija u javnom prostoru, a organizator je udruga Domino koja se bavi “temama LGBTIQ zajednice i queer kulture”. Skupna intervencija zapravo je prosvjed protiv vjernika u molitvi, koristan za odašiljanje političkih poruka.
Luksuz ignoriranja
“Ono što se proteklih nekoliko mjeseci svake prve subote u mjesecu održava diljem Hrvatske ponavljanje je scenarija iz Poljske, koja je nedovoljno odlučnom društvenom reakcijom na sustavno sipanje poruka mržnje u početku izolirane skupine muškaraca prema ženama došla do političke situacije u kojoj žene nisu sigurne i ponovno se bore za svoja već odavno stečena prava. Hrvatskoj se, međutim, neće dogoditi Poljska. Arhaični modeli rodnih podjela i društvenih uloga, a pogotovo ovakvih koji se oslanjaju na neupitne i isključivo muške ‘glave obitelji’, došli su glave prevelikog broja žena u ovome društvu da bismo zanemarili budućnost koju ovi muškarci nameću”, poručuje Arijana Lekić Fridrih.
Vjernici s trga kažu da se Gospi mole da budu dobri muževi i očevi. Aktivistička reinterpretacija ove tvrdnje alarmantno je paranoična.
“Građansko društvo temeljeno na jednakosti nema taj luksuz ignoriranja ovakvih inicijativa koje zazivaju uspostavu i veću ‘vlast’ glavara i poglavara u obitelji te koje time propagiraju arhaične modele patrijarhalnog nasilja. Problem tzv. glavarstva muškaraca očituje se u porastu statistike vezane uz zlostavljanje djevojčica, djevojaka i žena. Ne želimo da na ovaj način ‘muškarci preuzimaju odgovornost u svojoj obitelji’, ne samo u pogledu pobačaja nego i u bilo kojem drugom pogledu koji vodi do nejednakosti, diskriminacije i, u konačnici, do zlostavljanja žena”, kažu organizatori prosvjeda.
Ne baš kreativnom misaonom intervencijom, vjernici koji žele biti dobri muževi i očevi izjednačeni su tako sa zlostavljačima djevojčica, djevojaka i žena, koji klečeći pred Gospinom slikom i pognutih glava mrmljajući krunicu zapravo propagiraju nasilje.
Nasilni patrijarhat
Ovu semantičku vratolomiju objeručke su prihvatile ženske udruge koje ne vide nikakvu ironiju, a ni licemjerje, u tome da rado okupiraju isti javni prostor kao i molitelji, primjerice prosvjedima za pravo na pobačaj, i da pritom uživaju ustavom zajamčenu građansku slobodu koju bi vjernicima tako žarko htjele oduzeti. Na tim prosvjedima, naravno, nema Gospinih slika, ali zato ima kreativnih transparenata, poput onoga s porukom “Nema svaki svrš pravo na ime” ili onoga sa slikom vješalice koja simbolizira ubojstvo djeteta u utrobi.
Ako su muškarci koji se mole prijetnja srozavanjem društva u nasilni patrijarhat, a javna krunica vrijeđa osjećaje građana u sekularnoj državi, kako to da ne vrijeđa osjećaje i nikomu ne prijeti slika s transparenta na prosvjedu potaknutom slučajem Čavajda – veliko platno sa slikom gole žene koja sjedi raskrečenih nogu i nehajno gleda kako joj iz razjapljene vagine curi krv netom abortiranog ploda? Iz pozicije lijevih aktivista, a i medija s kojima su u tijesnoj ideološkoj simbiozi, u tom likovnom performansu nema ništa problematično, ništa neukusno ni apsurdno, jer su ideje za koje se oni zalažu ispravne, a svi koji s time imaju problem su – zadrti nasilnici.
Organizatori javnih molitvi pametno su prosudili da u ovako postavljenim pravilima igre, koja isključuje bilo kakvu mogućnost smislenog dijaloga, nema nikakvog smisla davati izjave medijima. Ne izvrnu li njihove riječi u njihovu značenjsku suprotnost, nalijepit će im etiketu nasilnika, zlostavljača ili “toksičnog maskuliniteta”. Ovo potonje je popularna sintagma kojom se diskreditira svaki pokušaj da se ukaže na to da muškarci trebaju društvu. “Dobrim očevima”, kakvima molitvom žele postati vjernici s hrvatskih trgova, domaći su se umjetnici ipak povremeno bavili proteklih godina, s većim ili manjim uspjehom. Nitko to nije učinio bolje od Stipana Tadića.
Mučna tema
Jedan od najproduktivnijih i najtalentiranijih slikara u Hrvatskoj, Tadić je svoj impozantni opus izgradio, između ostaloga, slikajući do najsitnijih detalja leševe pregaženih životinja na cestama, mitski dolazak Hrvata u apartmanizirani pakao Jadranske obale, portret Milana Bandića u obličju viteza na bijelom konju i vlastiti život, od rodilišta do fakulteta i dalje, na megaplatnu. No kao predvodnik novog hrvatskog realizma, najviše je pažnje stekao kada je u Laubi izložen njegov “Tata”, golemi portret oca, dimenzija 200 x 150 centimetara.
Platno do rubova ispunjava mesnato lice sredovječnog muškarca. Gleda pravo preda se, umorno i pomalo odsutno, kao da pozira za fotografiju za osobnu. Kad stojite pred Tadićevim “Tatom”, ostanete zapanjeni. Svaka pora na tom licu, svaki čekinjasti korijen obrijane brade tu je pred vama, u krupnom kadru, jasan i oštar. Portret je načinjen na poseban način, u sto pedeset kvadratića, svaki dan slikano je pet nasumično odabranih i slikano je samo unutar granica tog kvadrata. Slika je konstruirana preciznim spajanjem kvadrata koji su slikani sitnim i finim potezima te svaki od njih, uzet za sebe, djeluje kao mala apstraktna slika.
Boje su zagasite, grubo pletivo kapilara ispod porozne kože lica, a u pogledu tog čovjeka neka je poznata i bolna bliskost koja priziva misao na naše očeve. O Tadićevu tati ne znam ništa, mladi slikar nije bio osobito rječit kad je predstavljao taj rad, ali dimenzije možda govore nešto o tome koliko mu je taj portret bitan. Muškarci u molitvi mjesecima su vruća društvena, medijska, ali i kulturna tema jer je njome otvoreno veliko društveno pitanje kojim se dosad malo tko u nas bavio: pitanje krize identiteta suvremenog muškarca na Zapadu.
Velika odgovornost
Kad se mole Gospi da budu dobri očevi i muževi, hrvatski vjernici zapravo vape za traženjem uporišta u svijetu koji ih je rasteretio tradicionalnih uloga brižnih zaštitnika obitelji, skrbnika i lidera, a nije im zauzvrat ponudio nove društvene uloge koje bi smisleno mogle nadomjestiti težinu onih izgubljenih. Biti “pravi muškarac” u tradicionalnom smislu golem je teret, pod čijim su se pritiskom čeličile generacije naših predaka: to je značilo braniti obitelj i biti njezin primarni hranitelj, teško raditi za bolji život svoje djece i za zajednicu koja je u vremenima kriza i ratova tražila neustrašive borce, lidere i vizionare. U mirnodopskom zapadnom kapitalizmu, poželjni model muškarca počeo se mijenjati.
Muškarci su stigmatizirani kao nasilnici i ubojice
Među prvima je o krizi muškosti progovorio psihoterapeut Roger Horrocks 1994. Primijetio je porast nesigurnosti i autodestruktivnog ponašanja kod svojih pacijenata koji se nisu mogli nositi s idealima maskuliniteta u patrijarhalnom društvu. Horrocks je pisao o paradoksu muškaraca slomljenih pod pritiskom vlastitih privilegija, dominacije i moći koja je počivala na odbacivanju ranjivosti i slabosti.
Prve vidljive promjene dogodile su se desetljeće ranije, nakon kraja Vijetnamskog rata koji je rezultirao generacijskim konfliktom između sinova hipija i očeva veterana. Nekoć neupitne očinske figure, veterani su se iz vrata vratili traumatizirani i zbunjeni onime što “po novom” znači biti častan čovjek, u društvu koje im je okrenulo leđa.
Sociolog Michael Kimmel pisao je tada o “hegemonijskom maskulinitetu” čiji je idealni predstavnik kozmopolitski imućni biznismen liberalne seksualnosti, a konzervativnih političkih ideja. Svi koji se nisu mogli identificirati s tim modelom muškog uspjeha ili koji su bili razočarani i odbačeni plimom globalnih društvenih promjena pokušali su iznova definirati svoju ranjenu muževnost odbacujući elitistički zapadnjački ideal. Zazivanje tradicionalnih vrijednosti, što čine molitelji na trgovima u hrvatskim gradovima, može se pratiti od SAD-a, gdje je pokličem “Make America great again!” Donald Trump regrutirao u svoje glasače milijune radnika, pa do Brexita, Bliskog istoka i Putinove Rusije, u kojoj vlada izražen prezir prema “feminiziranoj” politici progresivnog Zapada.
“Muškarci su stoljećima bili vladari svijeta, lovci u divljini, zaštitnici žena i djece, koji su obrađivali polja. Smatrani su stvarateljima kulture. Danas se sve promijenilo. Muškarci su stigmatizirani kao nasilnici, kao zlostavljači žena i djece“, kaže promotor prava muškaraca, sociolog Walter Hollstein.
Kriza muškog identiteta privlači sve više pozornosti političara, znanstvenika, medija. Može se govoriti o globalnom pokretu, a čine ga muškarci koji ne vide da je opći rasap tradicionalnih vrijednosti (monogamije, braka i obitelji) donio i društvu i ženama i muškarcima išta dobro.
Kada se roditelji razdvoje, najviše pate njihova djeca: Jordana Petersona ljevičari smatraju konzervativcem
Jedan od najistaknutijih intelektualaca današnjice, kanadski klinički psiholog i publicist Jordan Peterson, kojemu lijevi mediji vole lijepiti epitet “kontroverzni” unatoč tomu što iznosi lako provjerljive i u znanosti dobro argumentirane tvrdnje o razlikama žena i muškaraca, stekao je globalnu sljedbu upravo svojim energičnim predavanjima o krizi muškosti.
“Naše se društvo trenutno suočava sa sve većim pritiskom da dekonstruira svoje tradicije koje ga čine stabilnim, i to zato da se u nj uključe sve manje i manje skupine ljudi koji se ne uklapaju, ili se ne žele uklopiti, u kategorije na kojima se temelji čak i naša percepcija. Je li uistinu bilo dobro onako dramatično liberalizirati zakone o rastavi 1960-ih godina?
Ne bih rekao da bi se s time složila djeca čiji su životi izbačeni iz kolosijeka navodnom slobodom proizašlom iz tog pokušaja. Izvan zidova koje su naši preci tako mudro podigli skrivaju se užas i strahota. Rušimo ih na vlastitu propast.
Nesvjesno se kližemo na tankom ledu pod kojim je duboka i hladna voda u kojoj vrebaju nezamisliva čudovišta”, piše Peterson u svom publicističkom hitu “12 pravila za život – protuotrov kaosu”, u kojem poručuje muškarcima (i ženama) da očvrsnu i preuzmu odgovornost za svoje živote i klone se izigravanja nemoćne žrtve za koju se treba pobrinuti netko drugi. Suludo je da je ova osnažujuća, pozitivna i zdravorazumska misao kod progresivne ljevice shvaćena kao prijetnja i uvreda, baš kao i krunica na trgu.
