Domovina

Kako su novinari u Hrvatskoj postali produžena ruka biznisa?

Primjer prvi. Sigurno se sjećate kad su se novinari N1 televizije na čelu sa Ivanom Hrstićem, prilikom javljanja s prosvjeda na Trgu bana Jelačića, požalili na “kanonadu kapljica” kojima je on, jadan, bio izložen jer nitko osim njegovog kamermana nije nosio masku. Prosto vam je bilo žao gledati tog novinara, izloženog virusima, kako “na prvoj crti” radi svoj posao dok ga hrpa neodgovornih prosvjednika tako zdravstveno ugrožava, piše Mario Nakić za Liberal.

Pukim slučajem taj je novinar fotografiran kako usred prosvjedničke “rulje” ne nosi masku, a ne nosi je ni njegov kamerman. Na toj fotografiji Hrstić ne izgleda zabrinuto za svoje zdravlje, dapače, izgleda vrlo zadovoljno dok se zabavlja s prosvjednicima oko njega i skupa s njima sudjeluje u “kanonadi kapljica”.

Fotografije s prosvjeda su postale viralne i Hrstić je razotkriven. Nije mu palo na pamet da se ispriča ljudima što je lagao, nego je umjesto toga svoje laži poduplao sljedećeg dana u članku u Večernjem listu. Ni N1 televizija nije osjetila potrebu ispričati se svojim gledateljima zbog očitih dezinformacija koje je emitirala, što samo pokazuje da je njima to normalno. Dezinformiranje javnosti je njihov posao.

Mene zanima nešto drugo. Zašto bi, pobogu, netko uopće došao na ideju da laže o tako banalnim stvarima kao što je nošenje maski? Što time želi postići? Je li Hrstić čovjek koji je odgojen i naučen da laže pa ne može drukčije ili je to politika kuće za koju radi? Moguće je oboje.

Primjer drugi. Na prosvjedu fizički napadnut novinar! Prvi glas došao je od Marka Milića, Plenkovićevog glasnogovornika koji jako brine za novinare. On je to odmah osudio i pozvao MUP da reagira. Ubrzo za njim, oglasili su se svi korporativni mediji. Prema prvoj verziji, novinar RTL-a je dobio šamar s leđa. Kako je večer tekla, napad je postajao sve brutalniji. Šamar s leđa pretvorio se u dva šamara i lakat u bubrege, da bi do kraja večeri Telegram i Glas Istre izvijestili o “pretučenom” i “izubijanom” novinaru kojeg je napala “rulja”.

Riječ je o totalno nebitnom liku, nekom jadniku kojeg su izgleda izabrali da glumi žrtveno janje. Čovjek je, prema vlastitoj izjavi, prošao neozlijeđen. HND je pozvao Vladu da reagira dva sata nakon što je Vladin glasnogovornik reagirao. Podigla se velika frka. Policija je prvo izvijestila da incidenta nije bilo jer nijedan nije prijavljen, a sljedećeg dana na konferenciji za medije su rekli da su neki mediji prijavili verbalne i tjelesne napade na novinare te da to istražuju.

Zanimljivo, na trgu krcatom ljudima, gdje svi imaju mobitele, nitko nije vidio ni snimio navodni napad na RTL-ovog novinara. Napad nije snimila ni RTL-ova kamera iako se navodno dogodio “dok su se pripremali za uključivanje u program”. Policija je snimala prosvjede svojim kamerama, trg je prepun nadzornih kamera, a još uvijek nismo vidjeli snimku napada. Stvarno čudno! Skoro bi netko pomislio da je cijela priča o fizičkom napadu izmišljena.

Mjesec dana kasnije – novinari šute, policija šuti, Marko Milić šuti. Nitko više ne spominje taj napad i jadnog kolegu. Kao da je jedini cilj bio podići lažnu uzbunu u javnosti da bi se prikazalo prosvjednike kao nekakve nasilne barbare koji iz čista mira napadaju novinare – jadne novinare, žrtve koje samo rade svoj posao.

Primjer treći. Petar Vidov, glavni urednik Faktografa, cvili da Faktograf “prima prijetnje smrću” i to dovodi u direktnu vezu s Nenadom Bakićem, poduzetnikom kojeg je Faktograf nedavno uzeo “na zub” da bi mu mnoge objave na Facebooku označio kao dezinformacije. Bakić je, naime, pozvao građane, koji smatraju da im Faktograf nanosi štetu, da probaju to riješiti sudskim putem. Vidov je procijenio da je to dezinformacija pa je Facebook označio sve Bakićeve objave, u kojima spominje Faktograf, kao lažne vijesti i vjerojatno je Bakiću usput smanjio doseg.

Navodne “prijetnje smrću”, koje novinari Faktografa navodno primaju, javnost nikad nije vidjela. Još je zanimljivije što Vidov nije pokazao nikakve dokaze ni da su te navodne prijetnje ikako povezane s Bakićem.

Ubrzo nakon toga, Faktograf objavljuje da je njihova stranica “pod hakerskim napadom” i opet to izravno povezuje s Nenadom Bakićem. Nikakve dokaze o hakerskim napadima na Faktograf javnost nije vidjela. Server im je neko vrijeme pao, ali to su lako mogli i sami napraviti.

Njihova stranica je inače jako slabo posjećena i nema razumnog razloga da je netko ide rušiti osim da sami sebi pokušaju podići rejting glumeći žrtve. Ne tvrdim da su to napravili, ali to mi se čini najrealnije. Da nemaju mogućnost da drugima označavaju objave kao “netočne informacije” ili “djelomično netočne informacije” i smanjuju doseg tuđim stranicama i profilima, za Faktograf većina ne bi ni znala.

Primjer četvrti. Maja Sever prenosi objavu s Faktografa u kojoj oni tvrde da Nenad Bakić “širi laži o Faktografu”. Ubrzo nakon toga, i ona, kao predsjednica Sindikata novinara Hrvatske, na službenim stranicama Sindikata i HND-a objavljuje članak u kojem optužuje Bakića da “poziva ljude na linč”.

Zanimljivo, Vidov na Faktografu nije spominjao nikakav poziv na linč. To je Sever izmislila, vjerojatno iz čiste osobne mržnje prema Bakiću. Nije joj to prošlo, ljudi su shvatili da je riječ o prljavom pokušaju klevete i difamacije od strane novinarske mafije koja uživa u povlaštenom položaju cenzora nad svima koji imaju drukčije mišljenje.

Faktograf se lažno predstavlja kao fact checker. Riječ je o običnom portalu koji promiče određene stavove, što bi bilo sasvim legitimno da se ne predstavljaju drukčije. Ovako su prijevara. Kada nekome (a nama na Liberalu su to već nekoliko puta napravili) označe objavu kao djelomično netočnu informaciju, iako nijednu činjeničnu tvrdnju iz te objave nisu pobili nego se jednostavno ne slažu sa stavom, onda je ta osoba oštećena. Pogotovo kada, kao rezultat njihovog neslaganja s vašim stavom, dobijete smanjeni doseg i na taj način vas praktički ušutkavaju.

Kada imamo, u bilo kojem slučaju, stranu kojoj je nepravedno počinjena šteta, onda mora postojati pravni način da oštećena strana dobije pravednu odštetu. U modernoj i civiliziranoj državi za to služi sud. Kad je Bakić pozvao ljude koji smatraju da su oštećeni prijevarom Faktografa, da potraže zadovoljštinu sudskim putem, to ne može biti “poziv na linč”, “dezinformacija” niti “hajka”. To je naprosto građansko pravo svakoga od nas.

Nakon toliko dokazanih i očitih laži koje u zadnje vrijeme slušamo od novinara, kako očekuju empatiju građana? Kada se ponašaš kao bully, redovito vrijeđaš svoje čitatelje/gledatelje raznim pogrdnim nazivima samo zato što se ne slažu s nekim tvojim stavom; kada im vrijeđaš inteligenciju dok im lažeš u lice i praviš se kao da ništa nije bilo – što očekuješ od njih? Bombonijeru?

Ova tema više nema veze s novinarskim i medijskim slobodama. Nitko ne osporava njihovo pravo da promiču stavove kakve žele i propagandu koju žele. Ono što se ljudima ne sviđa, to je tlačenje, dezinformiranje, mentalno zlostavljanje. Još kada vam ne dozvole da na vlastitom profilu prenesete nešto što NIJE dezinformacija i zbog toga vas krenu kažnjavati jer je njihov prijeki sud tako odlučio, to može biti kap koja prelijeva čašu.

Novinari nisu nikakve žrtve, ali se tako redovito prikazuju. Ljudi ih evidentno ne vole, iz sasvim razumljivih razloga, ali Hrvati su iznimno tolerantan i miroljubiv narod. Ako vas netko ne voli, ne znači da vas želi fizički napasti. Samo ne želi imati posla s vama. Neki, poput mene, će vam reći javno i u facu što misle o lažovima i prevarantima.

Ali bez brige, neće vas ni taknuti jer niste toga vrijedni.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button