Dok dio medija već danima pokušava oblikovati narativ o događajima u Stocu, svjedočanstva sudionika s terena otkrivaju potpuno drugačiju sliku. Onu koja se ne uklapa u unaprijed pripremljene priče.
Prema izjavama osoba koje su bile prisutne, incident nije započeo napadom na “nedužnog prolaznika”, kako su to pojedini portali prenijeli, već upravo suprotno.
Navodi se kako je muškarac, identificiran kao A.D., automobilom ušao među okupljenu skupinu od dvadesetak ljudi, nakon čega je izašao iz vozila držeći čekić i krenuo prema njima s očitom namjerom napada, ciljajući predio glave.
Unatoč ozbiljnosti situacije, prema dostupnim tvrdnjama, osoba nije privedena niti su njezini inicijali javno objavljeni, dok su s druge strane identiteti drugih sudionika vrlo brzo dospjeli u medije.
Dodatnu kontroverzu izaziva i slučaj mladića koji je, kako se tvrdi, samo pokušao obraniti, a na kraju je prijavljen za napad na službenu osobu.
Naime, prijavu je podnio muškarac koji se u tom trenutku navodno nalazio izvan službe i u civilu, a koji je prvi fizički kontakt ostvario guranjem mladića.
Upravo taj događaj kasnije je kvalificiran kao napad na policijskog službenika.
Situacija je dodatno eskalirala kada je, prema svjedočenjima, još jedna osoba iz mase izvukla nož i krenula prema okupljenima, mašući njime i dodatno podižući razinu napetosti.
No, u pozadini cijelog sukoba nalazi se dublji problem, odnos prema simbolima i žrtvama. Mural posvećen Vukovaru, kako tvrde njegovi autori, nastao je iz iskrene potrebe za sjećanjem na žrtve i tragediju koja je duboko utkana u kolektivnu svijest hrvatskog naroda.
Međutim, gotovo istu noć mural je devastiran.
Istovremeno, mural posvećen Srebrenici, koji se nalazi u neposrednoj blizini, već godinama stoji netaknut. Upravo ta činjenica dodatno je potaknula ogorčenje među lokalnim Hrvatima, koji se pitaju postoji li uopće jednak kriterij kada je riječ o poštivanju tuđih žrtava.
“Napravili smo mural za Vukovar iz dubine duše, sjećajući se žrtava. A oni su se svoje Srebrenice sjetili tek kada su vidjeli da se mi sjećamo Vukovara”.
Cijeli slučaj još jednom otvara pitanje selektivnog pristupa kako institucija, tako i dijela medija te nameće dilemu: može li se uopće govoriti o suživotu i međusobnom poštovanju ako se žrtve vrednuju različitim mjerilima?
O situaciji su izvještavali i pojedini zastupnici, ističući kako su za situaciju krivi murali posvećeni Slobodanu Praljku, kao i neki UZP.
Ja u rukama Slobodana Praljka nisam vidjela čekić, a bome ni nož u rukama nas koje se etiketira.
