Covid ideologija je, čini se, došla do svog kraja. Brojači novozaraženih već neko vrijeme nisu vidljivi na vrhu mainstream portala.
Naslovnice više ne vrve raznim stručnjacima koji lupetaju pseudolirske nebuloze, a vjerovali ili ne, HZJZ kao glavna državna struktura koja bi se trebala baviti covidom zadnje je covid izvješće objavila davnog 30. studenog.
Moglo bi se stoga reći da je covid priča kako došla tako i otišla – ovisno o tome kako je u danom trenutku interesnim skupinama odgovaralo. Iako zalaganje za procesuiranje samih aktera te priče na neki način tek počinje (njegov kraj moći ćemo proglasiti tek kada ti akteri odgovaraju za svoje protuzakonito djelovanje i psihičko, verbalno i fizičko maltretiranje građana), manjak nužnosti svakodnevne borbe kako bi se dokazalo da je dva i dva četiri omogućava onima koji i dalje vjeruju u klasično-liberalni demokratski sustav i u naše tradicionalne civilizacijske vrijednosti da jasno artikuliraju i čvrsto stanu iza svog svjetonazora, koji je pod direktnim napadom – i to ne samo od covid ideologa/profitera.
Drugim riječima, to što se više ne moramo na dnevnoj bazi susretati s monstruoznim lažima otvara nam vrata da covid apsurd sagledamo iz apstraktnije perspektive i zaključimo da on nije izdvojen slučaj poigravanja ideoloških moćnika s istinom, društvom i sudbinama građana, već samo jedna takva stvar u nizu.
Eko-ideologija maskirana u klimatsku apokalipsu (https://sapereaudecro.blogspot.com/…/smijemo-li-se…), woke pokret koji u svojoj srži demolira temelje naše civilizacije (dio wokeisma čini, primjerice, rodna ideologija koja negira osnovnu kategoričku podjelu gotovo svih povijesnih društava), covid ideologija pod kojom smo napravili niz demokratskih presedana i dugoročno uništili mnoge naše društveno-političke postavke, te globalističke naddržavne strukture, koje su same sebi svrha, a koje uvelike u praksi provode navedene svjetonazore… Kroz sve njih nalazimo zajednički nazivnik destrukcije postojećeg i megalomanskog implementiranja novog – navodno boljeg. WEF-ovi planovi za svijet (https://www.weforum.org/great-reset/), formirani pod okriljem covida, sažeti su i bjelodani dokaz da ideološke grupacije imaju želju za centralističkom restrukturom našeg društva. Kako se tome najbolje suprotstaviti?
Zbog apsurdnosti covid priče protivnici takvog navodnog progresa morali su na njega odgovarati kroz strukturu “x je apsurdan” ili “x ne valja”; primjerice, zastrašivanje djece covidom je apsurdno jer je smrtnost covida među mlađima od 19 godina jedna na tri milijuna.
Sada, kada takvo psihopatološko parazitiranje na strahu roditelja više nije standard, vrijeme je da preformuliramo svoju borbu iz “x ne valja” u “y valja”. Velik dio problema današnjih konzervativaca jest njihov strah da jasno kažu svoje stavove u ovom progresivno-agresivnom vremenu. Kanadski konzervativci praktički nisu pustili ni glasa na Trudeauovo antidemokratsko divljanje, a američki republikanci za dlaku su pobijedili stranku čiji trenutni predsjednik ima problema sa slaganjem složenih rečenica. Razlog tomu je što su se fiksirali na “ne glasajte za njih zato što” umjesto “glasajte za nas zato što”.
Pritom je republikanac koji je jasno postavio i artikulirao svoj svjetonazor i ideje jedini masivno pobijedio u svojoj državi (https://www.politico.com/…/florida-governor-2022-ron…). No hrabrost iznošenja stavova klasičnog liberalizma i konzervativizma – svjetonazora koji svojim odstupanjem od mainstreama danas (paradoksalno) čine kontra-kulturu, nije važna samo zbog praktičnih političkih rezultata koje će, u manjku njihovog javnog artikuliranja i posljedičnom vapaju za njima tihe većine, neizbježno donijeti.
U tekstu Obrana liberalnog konzervativizma (https://sapereaudecro.blogspot.com/…/obrana-liberalnog…) detaljnije smo prošli sličnosti, razlike i (trenutna ali i konceptualna) preklapanja klasičnog liberalizma i konzervativizma, te iz toga izvukli temelje svjetonazora kojeg danas znamo kao liberalni konzervativizam; “glavna točka spajanja klasičnog liberalizma i konzervativizma pronalazi se u ranije spomenutoj skromnosti pred široko-društvenim upravljanjem.
I jedni i drugi, a time i liberalni konzervativci, znaju da je komplicirane društvene stvari neopisivo lakše uništiti nego poboljšati. Svjesni su beskrajno limitiranog ljudskog uma koji nikada ne može pojmiti sveukupnost društvenih odnosa i svijeta u kojem se nalazi. Posljedično, naglim promjenama pristupaju iznimno oprezno te teže postepenoj modifikaciji društva – riječima K. Poppera “piecemeal” društvenom inženjeringu, koji implicira lokalizirane promjene koje je moguće testirati u praksi umjesto onih apstraktnih, centraliziranih i globalnih kakve danas većinski gledamo u zapadnom društvu”.
S tim na umu, u što konkretno vjerujemo?
Vjerujemo u našu povezanost sa svojim korijenima i tradicijom; vjerujemo da je tradicija ono što nas dijelom formira i daje nam nužne granice kroz koje možemo ponajviše manifestirati svoju slobodu; vjerujemo u samoodgovornost pojedinca koji je iznad svake vlasti i kome vlast odgovara; vjerujemo u lokalizirani pristup društvenim problemima prema načelu supsidijarnosti i vjerujemo, Burkeovim riječima, da društvene odluke ne donosimo samo za sebe već u zajednici s prošlim preminulim i budućim nerođenim građanima (pa samim time znamo, primjerice, da na presedan racionalnog zatvaranja zdravih ljudi u kampove nikada nećemo pristati jer na umu imamo i političku dobrobit naše djece koja će vjerojatno doživjeti dugoročne neplanirane posljedice takvog nakaradnog normaliziranja nenormalnog).
Vjerujemo u svetost obitelji kao temeljne društvene zajednice. Vjerujemo da je naš identitet kompleksan sustav koji kontinuirano gradimo u dogovoru s okolinom, a ne nešto što proizvoljno izmišljamo i agresivno namećemo ostatku svijeta. Vjerujemo da njegov dio čine takve stvari kao što su nacionalnost i vjerska pripadnost, kojih se ne treba sramiti, već ih poštivati i znati da bez njih ne bi bilo ni nas u ovom obliku u kojem jesmo.
Vjerujemo, na kraju dana, da je nacionalni ponos nakon sportskih i sličnih uspjeha nužan simbolički segment ljudskog života. I vjerujemo u ono sveto i uzvišeno, odgovarajući na ljudski duhovni refleks s tisućljetnom tradicijom i istinskom vjerom koja je izgradila našu civilizaciju umjesto u svjetovne dogmatične ideologije koje parazitiraju na religijskim obrascima i na vrhovno vrijednosno mjesto guraju svoju zlatnu telad (https://www.dazeddigital.com/…/extinction-rebellion…). I ne, ne pristajemo na to da nas se raznim banalnim etiketiranjem prestraši od jasne i čvrste obrane tih vrijednosti.
U što vi vjerujete?
Vrijeme je da svatko dubinski promisli o tome, jer nedostatak smislenih odgovora otvara vrata aktualnim interesnim grupacijama da u vas implementiraju svoju viziju društva pozivanjem na navodni napredak, koji ustvari nije ništa više od sumanute destrukcije postojećeg. Što vam je, ako išta, sveto i nepovredivo? Ljudi koji u praksi nisu znali dati odgovor na to pitanje su kroz posljednje 3 godine javno zagovarali (ili na isto poslušnički šutili) rušenje nekih od temeljnih prava naše civilizacije, tražeći pritom faustovske uzore tamo gdje nitko uzora ne bi trebao vidjeti (https://www.vecernji.hr/…/igor-rudan-prvi-put-donosi…).
Riječima Rogera Scrutona, “početak konzervativizma nalazi se u osjećaju koji svaka zrela osoba lako može usvojiti; osjećaja da je stvari puno lakše uništiti nego izgraditi. To je posebice istinito u kontekstu onih dobrih stvari koje dobivamo kroz kolektiv: mir, slobodu, zakon, civiliziranost, duh zajednice, sigurnost privatnog vlasništva i obiteljskog života…
To su i razlozi zašto je konzervativizam u lošijoj poziciji kada se vrednuje u mainstreamu; njegovi stavovi su istiniti ali dosadni, a oni njegovih protivnika [progresivno] uzbudljivi ali krivi”. Sjetimo se da je lakši put slijepog i lijenog usvajanja nametnutih društvenih stavova uvijek lošiji put. Neka nam posljednje 3 godine posluže kao primjer za to.
Izvor: Sapere Aude
