Dok se u Srbiji takvi filmovi bojkotiraju, u Hrvatskoj se pune kino dvorane – od Zagreba do Imotskog. Autošovinizam kao „kultura“ i plaćeno sudjelovanje u vlastitoj dehumanizaciji.
Postoji jedna perverzna konstanta u dijelu hrvatske javnosti: uživanje u vlastitom poniženju. U tome da te se karikira, dehumanizira i prikaže kao primitivca – i da još za to platiš kartu.
Gledam ovih dana kako se po cijele dane reklamira jedan film koji Hrvatsku i Hercegovinu ne prikazuje kao stvarne prostore i ljude, nego kao balkansku karikaturu za potrebe tuđe ideološke terapije.
I pitam se: kakav Hrvat moraš biti da to ideš gledati? Ne da ti plate – nego da TI platiš.
I nije stvar samo u „rashrvatima“, profesionalnim autošovinistima i kulturnim komesarima.
Najgore je što u kino idu i oni koji se kunu u hrvatstvo, zastave, tradiciju i „domoljublje“. I onda bez problema konzumiraju sadržaj koji ih prikazuje kao zatucane, nasilne i moralno inferiorne. To nije ironija. To je dijagnoza.
Šokantno je čitati da su dvorane u Imotskom pune. Pa opet pune. Još samo fali da krene turneja po Zapadnoj Hercegovini, Livnu, Duvnu i Kupresu – gdje se Hercegovce opet svodi na folklornu stoku, a hercegovačke babe psuju beštimke kakve nitko u stvarnom životu nikad nije čuo. Ali nema veze – bitno je da je „umjetnički“.
Srbi, sviđalo se to nekome ili ne, u tome su druga galaksija. Tamo nema šanse da prođe film u kojem se kolektivno izruguju samima sebi. Film o njihovim zločinima u Sarajevu? Prazne dvorane. Kod nas? Redovi. Premijere. Hvalospjevi. Još se autorima zahvaljuje što su nas „ogolili“.
To nije samokritika. To nije hrabrost.
To je etnomazohizam – bolest u kojoj narod plješće dok ga se gazi.
I zato ne čudi što nas drugi preziru. Prije svega, sami smo se tome naučili.
