Slučaj žene koja je skinula LGBT zastavu u Zagrebu ponovno je pokazao koliko su u Hrvatskoj raširena dvostruka mjerila. Mediji i aktivisti koji danas govore o netoleranciji i šire moralnu paniku uglavnom su šutjeli kada su se omalovažavali hrvatski simboli, vjernici ili sudionici Hoda za život.
Problem nije u tome što netko brani LGBT zastavu. Problem je što se jedni simboli smatraju nedodirljivima, dok su drugi dopuštena meta ismijavanja i prijezira.
Posebno je licemjerno kada isti politički i medijski krugovi koji danas dijele lekcije o toleranciji nisu imali ništa protiv zabrane isticanja zastava na manifestacijama koje ne dijele njihov svjetonazor. Tada nije bilo govora o uključivosti, različitosti i pravu na javno izražavanje vlastitih uvjerenja.
Pobjeda na izborima ne daje nikome pravo da grad pretvara u prostor rezerviran za jednu ideologiju. Zagreb pripada i lijevima i desnima, i LGBT aktivistima i konzervativcima, i vjernicima i ateistima.
Ako za jedne vrijede sloboda izražavanja i pravo na vidljivost, onda moraju vrijediti i za druge. Sve ostalo nije tolerancija nego politička i ideološka isključivost upakirana u lijepa i progresivna gesla.
Građani to sve jasnije vide. Zato se u ovoj priči više ne raspravlja o jednoj zastavi, nego o pitanju koje postaje sve važnije: jesu li u Zagrebu svi građani doista jednaki ili su neki ipak jednakiji od drugih?
