Hod za život miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj Hoda za život je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i preduvjet svakog drugog ljudskog i građanskog prava.
U organizaciji inicijative Hod za život, obitelj i Hrvatsku, u subotu je u Zagrebu održan šesti po redu “Hod za život” na kojemu se, po procjeni organizatora, okupilo više tisuća ljudi u znak potpore zaštiti života od rođenja do prirodne smrti. Slijedom toga, donosimo vam jedno dirljivo svjedočanstvo Ane Čoko (27), voditeljice inicijative ’40 dana za život’ u Šibeniku.
Ako je tvoja majka pobacila prije i poslije tebe, onda se u tom vrtlogu grijeha i milosti zapitaš: Čime sam ja to zaslužila biti rođena, a moji brat i sestra nisu? To se pitala i Ana Čoko. Dok se to i sada kao zrela djevojka zapita, glas joj duboko zadrhti, a oči napune suzama. Onako djetinje, čisto. Kao kad se djeca igraju, pa netko nekome nešto uskrati, kad dijete ne dobije neku igračku, a želi je. Onda one nevine suze malenog stvorenja…
S velikom razlikom što je ovo igra odraslih u kojoj se djecu ništa ne pita, niti veliki mare za želju malenih. I nije riječ o igrački, nego o osobi. Koje na ovoj zemlji nema, a bila je začeta, na prvoj postaji puta zvanog život.
Ana je tri godine aktivna u apostolatu za život. Na tu angažiranost potaknuta je i vlastitom obiteljskom situacijom. Anina majka učinila je više pobačaja.
„Moja majka ranjena je pobačajem i to me potaknulo uključiti se u inicijativu ’40 dana za život’. Uslijed toga upitala sam se: ‘Dobro, ja sam tu, ipak živa, a mogla sam ne biti. Pa što ja mogu dati Gospodinu od sebe, za svjedočenje?’. Jer, teško mi je vidjeti da su ljudi toliko nesvjesni što je to pobačaj. A ja ne bih bila tu, da sam pobačena. Onda sam htjela posvjedočiti svim tim ženama, muškarcima i svima koji nisu direktno ranjeni, ali imaju krivo stajalište o temi pobačaja, a ja sam tu – nakon 27 godina sam tu. Znači, čovjek sam, živa sam, a da me mama pobacila, ne bih bila živa. Želim posvjedočiti da pobačaj nije nešto što se može tek tako zaboraviti, nego da je to ubojstvo nevinog čovjeka.
Kako si se osjećala kad si saznala da je tvoja mama više puta pobacila?
Bila sam šokirana jer sam cijelo djetinjstvo htjela imati brata ili sestru. Baš sam bila nekako usamljena. I stalno sam gnjavila mamu: ‘Kad ćeš mi dati sestru, ajde, kad ćemo seku?!’. Bila sam tužna jer sam shvatila da bih imala braću i sestre koje sam cijelo djetinjstvo htjela imati, a zbog pobačaja ih nemam.
Sjećaš li se razgovora s mamom kad ti je rekla da je učinila pobačaje?
Sjećam se. Majka mi je iskreno rekla koje su poteškoće uzrokovale tu njenu odluku i koji problemi nakon toga dolaze. Mama mi je rekla da je pobačaj drama savjesti. I to pobačaj jest. I ta drama savjesti može se umiriti jedino u Gospodinu. Kad ti Bog da mir i kad shvatiš da si ljubljeno dijete Božje kojem je Bog oprostio grijehe. Da će on izliječiti tvoje rane i njihove rane, da su bili neželjeni. Ljudi se u tim poteškoćama boje, nemaju povjerenje u Boga i zaborave Boga. Onda dolazi strah, a znamo od koga je strah i što se onda događa.
Vjerujem da Bog oprašta grijehe, iscjeljuje rane svima koji su ranjeni i koji shvate što su učinili. Svi naši apostolati služe da tim ljudima daju i nadu. Nitko u njih ne upire prstom. Mi nikoga ne osuđujemo, jer smo svjesni u kakvim sve situacijama ljudi mogu biti. Zaista razumijemo ljude, pomažemo im i želimo ih ohrabriti, dati im mir, da im je Bog oprostio. Jer Isus je došao za grešnike, za ranjene i Isus je uskrsnuo! Znači, daje novi život svima nama koji smo bili u grijehu i neznanju. Mi nismo nositelji osude, nego utjehe.
Jesi li zamjerila mami što je učinila pobačaje, je li bilo u tebi osude prema njoj?
Nije bilo osude ni gorčine, nego više boli zbog toga, eto, čime sam ja zaslužila da budem tu, a oni… Oni se nisu rodili (Anine suze). Lako je meni sad iz ove perspektive govoriti mami: ‘Pa kako nisi znala, kako nisi mogla? To je život!’. Ali, služeći u ovom apostolatu, shvatila sam, ljudi se stvarno nađu u teškim situacijama i nije ih za osuđivati. Mamu je osobito dirnulo kad sam je pitala: ‘Je li to bio kao ruski rulet?’ – da sam ja rođena, a oni, isto su mogli biti rođeni, a nisu. Svi smo bili mala dječica u majčinoj utrobi, po ničemu se nismo razlikovali. Eto, kao nekakva igra brojeva. Zapravo, Božja milost. Ali, nekako mi je glupo reći u tom kontekstu, Božja milost – ja sam rođena, u redu. Ali, Bog je htio da se i oni rode. To je učinila ljudska volja u slobodi, grijeh.
Kad sam saznala da mojih braće i sestara nema, a da sam ja tu, onda sam stvarno pitala Boga: ‘Pa kako to, Bože, s čime sam ja to zaslužila? Po ničemu se nismo razlikovali’. Kad je mama počela dolaziti moliti pred bolnicu, kad se uključivala u taj pokret za život, shvatila sam da moje svjedočanstvo može biti poticaj i ohrabrenje drugima. Znam još neke mlade ljude koji imaju istu situaciju kao ja, rođeni su, a nemaju braću i sestre koje su trebali imati, jer su pobačeni. Tako da uistinu možemo svjedočiti. To je sve što možemo dati Bogu.
Dakle, bila si poticaj i drugima da se otvore u svjedočenju toga, da nisi samo ti ‘označena’ tim iskustvom, nego si i ohrabrenje drugima.
Da. Moja majka mene je rodila, živa sam i Božje sam ljubljeno dijete. A moja braća i sestre su isto ljubljena Božja djeca koja utjecajem zla, straha i čega sve, nisu rođena. Ali, Bog je njih odmah sebi primio u svoje Kraljevstvo. Kad je moja mama imala jedan pobačaj nakon mene, onda smo tata i ja došli po nju u bolnicu, ali ja tada nisam ništa znala, da je to učinila.
Kad sam saznala da bih imala braću i sestre, shvatila sam u tom trenutku da je život mog brata i sestre završio u kanti za smeće, gdje već to završi. I taj neki nijemi krik toga nevinoga Božjeg stvorenja, za kojeg okolina i roditelji od straha nisu imali sluha, da čuju taj nijemi krik. Ja sam se rodila, bila sam dijete sa snovima, djetinjstvom, čeka me život. A toga moga brata i sestru ne čeka ništa, nego ih čeka kanta za smeće (Anine suze). Bog će njih primiti u svoje Kraljevstvo i sve će biti u redu. Ali eto, ta nepravda, u najjednostavnijem smislu riječi. Taj osjećaj – moj brat i sestra, njih ovdje nema, ne mogu ih primiti za ruku, ne mogu ih zagrliti, ne mogu ništa, a ja sam tu. Dobila sam priliku za život. I on je trebao, ali nije. Zar to nije nijemi krik? Zar to nije tragedija? U jednom slučaju, krik kao plač djeteta i znak života, a u drugom, krik kao znak smrti.
Moliš li za svoju pobačenu braću i sestre?
Ja vjerujem da su oni kod Boga i da je Bog njihove rane neželjenosti izliječio. Molim da ih Bog primi u svoje Kraljevstvo. Sad… ja vjerujem da oni nisu ljuti što sam se ja rodila, a oni nisu. Uglavnom, molim za njih. Vjerujem da ćemo se svi okupiti u Nebu. Vjerujem da svaki život koji je pobačen, kad njihovi roditelji dođu u nebo, da će se oni susresti. Da će se Bog smilovati, da će se te rane izliječiti, da neće više biti gorčine, ljutnje, neoprosta. Tako da vjerujem da ćemo se vidjeti, jednog dana.
Grijeh mame nije se odrazio na tebe. Blagoslovljeno si stvorenje koje podržava život od začeća. S obzirom na pobačaje tvoje majke, pomisliš li – ja sam baš zaštićena u Božjoj milosti?
Pa imam osjećaj da sam ljubljeno Božje dijete. Sve te situacije koje su možda i bile protiv mene, dok sam ja bila u majčinoj utrobi, izvele su se na dobro. Moja majka je mene rodila i zahvalna sam joj na tome. I molim za nju da joj Bog izliječi rane i da shvati da joj je Bog oprostio. Molim za sve žene koje su ranjene, koje smatraju da je za njih kasno, da im Bog ne može oprostiti, misle da je to veliki grijeh. To je veliki grijeh, ali Božje milosrđe još je veće!
