Uništio je 12 tenkova u 40 dana, poginuo na čelu ‘štafete smrti’ da bi spasio civile
Došao je tiho i ušao u legendu. Jedan je od najvećih ratnih heroja, Žarko Manjkas Crvenkapa. Mirni dečko iz Gornje Dubrave, vječno nasmijan i spreman za šalu. Uvijek prvi kad je nekome trebalo pomoći. Zbog svoje crvene kape koju je u Zagrebu, u kafiću pored stožera HOS-a, dobio na poklon od jednog Hrvata iz Kanade, suborci ga prozivaju Crvenkapa.
U vrijeme kad su se kolone vozila s istoka naše domovine kretale prema zapadu, on je sa svojim školskim prijateljem iz kvarta Stjepanom Duganom odlučio poći na istok Hrvatske, u Vukovar. Kao jedan od 58 dragovoljaca HOS-a. Za to je tada trebala ogromna hrabrost i snaga volje, no prije svega bila je potrebna ljubav prema Domovini.
A on je, iako vrlo mlad, imao sve, i snagu i hrabrost, a Domovinu koju je sanjao, volio je neizmjerno. I Žarko i svi ostali znali su da se i Hrvatska i Zagreb također brane u Vukovaru.
Prvih nekoliko dana u Vukovaru Crvenkapa je proveo na Sajmištu. Upravo je na Sajmištu zadužio svoj famozni ručni bacač M57, jednako kao i Kutinčanin Željko Soldo.
Zanimljiva je anegdota o tome kako je Žarko uopće upoznao djelovanje RB-a i zainteresirao se za njega.
Prvo je o RB-u slušao priče od Stjepana i to je bilo inicijalno. Zatim je bio i jedan događaj nešto prije Vukovara, u vrijeme napada HOS-a na vojarnu na Borongaju. Žarko je bio prisutan u jednoj ludoj akciji koju su tada izveli Jure Mijatović, Željko Soldo, uz pokojnog Ivana Brdara, kada su s nebodera nasuprot „Badela“ RB-om gađali neke objekte u vojarni. Nakon te akcije Žarko je zamolio Soldu da mu pokaže osnovne značajke tog oružja, što je ovaj rado učinio. No, tada Žarko nije imao priliku pucati iz njega.
Dolaskom u Vukovar, Žarko se ničim posebno nije isticao. Do dolaska u Bogdanovce…
Nakon zaduženja ručnog bacača njegov prijatelj iz mladosti Stjepan Dugan, koji je u bivšoj vojsci bio obučen za rukovanje s više vrsta naoružanja, opet ga je malo, ovaj put na Sajmištu, obučavao o upotrebi RB-a. No, ni tada Žarko nije imao priliku pucati iz njega.
Kada se nakon nekoliko dana bitaka na Sajmištu ukazala hitna potreba za pomoći i odlaskom u Bogdanovce, Žarko je bio prvi koji se javio Zvoni Ćurkoviću i Damiru Radniću, da želi s njima poći u Bogdanovce, iako je u tome trenutku, ma kako god to izgledalo paradoksalno, sigurnije bilo ostati u Vukovaru, zato što je Vukovar imao na tisuće kuća, zgrada i podruma, na stotine ulica i skloništa, a Bogdanovci su imali svega nekoliko stotina kuća i samo dvije prave ulice u obliku nepravilnog križa.
Dolaskom u Bogdanovce, nastaje legenda o Crvenkapi.
Srijeda, 2.10.1991. Težak, hladan, kišni i tmuran dan. U blizini se čuje tutnjava tenkova, no taj zvuk se miješa s grmljavinom i hrvatski vojnici ne uspijevaju odrediti njihovu točnu lokaciju. Vidljivost je skoro nikakva od guste kiše koja uporno pada.
Uskoro, otvara se pakao. Toga teškog dana sve je grmjelo, selo je gorjelo, broj poginulih i ranjenih bližio se brojci od pedeset, i u jednom trenutku činilo se da je selo palo.
Tada, u tom natežem trenutku, ukazuje se Crvenkapa, istinski heroj Domovinskog rata.
Nakon nekoliko sati pakla za hrvatske vojnike, toga trenutka počinje pakao za velikosrpske agresore.
Crvenkapa tada pronalazi svoju prvu metu kod križa na raskrižju puta za Petrovce i bočnog putića koji od Marinaca vodi prema Bogdanovcima. Ispaljuje svoju prvu protutenkovsku granatu u životu iz tog starinskog, ali u njegovim rukama, kasnije se pokazalo, posebno ubojitog ručnog bacača M57, i pogađa tadašnji vrhunski tenk M84, iz svog prvog gađanja u životu!
Tenk ubrzo počinje gorjeti i u jednom trenutku granate u njemu eksplodiraju, a kupola tenka leti visoko u zrak, možda i nekoliko metara. Okreće se u zraku i naopako se nasađuje na tijelo tenka. Vozač tenka kasnije tvrdi kako se nakon tog Crvenkapinog pogotka dva dana i dvije noći nije usudio podići glavu!
Crvenkapi direktni pogodak okreće ratnu sreću. Iz jedne potpuno izgubljene situacije, branitelji Bogdanovaca tada prelaze u protunapad. Selo usprkos kiši i dalje gori, gromovi tuku, munje udaraju ali udaraju i hrvatski vojnici, no sada više ne gore naše kuće, sada gore neprijateljski tenkovi i transporteri, gori čelik.
Tuku hosovci, ali tuku i Daltoni (Vinkovčani iz 3. gardijske brigade), tuku i branitelji iz vinkovačke i županjske policije i domaći dečki iz Bogdanovaca. U sljedećih nekoliko sati bitke hrvatska je vojska uništila dvanaest oklopa i masu pješadije. Sve ono što se kasnije događalo povijest je „Bitke za Bogdanovce“ koja je trajala 40 dana, a koja se nikada ne bi dogodila da Crvenkapa tada nije uništio taj tenk svojim prvim protuoklopnim hicem u životu!
Taj tihi i mirni, vječno nasmijani mladić iz zagrebačke Gornje Dubrave, toga je dana uništio čak četiri tenka M84, a kasnije, u sljedećih četrdeset dana, još osam.
Samo četvero heroja Domovinskog rata pojedinačno je uništilo više od deset tenkova u bliskoj protuoklopnoj borbi. Sveukupno samo njih četvorica uništili su skupa preko pedeset neprijateljskih oklopa. Marko Babić, Andrija Marić, Žarko Manjkas Crvenkapa i jedini danas živ među njima, Zdenko Horvat.
Nakon četrdeset dana teških borbi za Bogdanovce stigla je i ta tužna nedjelja 10. studenog. Samo taj dan ranjeno je i poginulo pedesetak Hrvata u tom malom selu.
Nakon cjelodnevnih borbi, Crvenkapa je bio u posljednjoj skupini branitelja i civila Bogdanovaca koja je napuštala razrušeno i potpuno spaljeno selo.
Jedanaest hrvatskih branitelja i tridesetak civila, mnogi među njima bili su teže ili lakše ranjavani, kreće u proboj oko devetnaest sati. Ti su događaju kasnije opisani i poznati kao „HOS-ova štafeta smrti“, o kojoj je Nada Prkačin snimila i dokumentarni film.
Oko ponoći, u polju ispod Marinaca, Žarko Manjkas Crvenkapa, koji je skupinu vodio prema slobodnom teritoriju, zakačio je minu i prvi pogiba u tom minskom polju. Osim njega kasnije tu pogibaju njih još šestorica; Zoran Antunović, Anto Šarić, Josip Knežević, Antun Petričić, Marko Knežević i Stjepan Katić.
Teško je ranjeno njih još četvero; Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović, Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Tridesetak civila, mahom starijih ljudi, nastavljaju svoj put i stižu u Vinkovce, dok četvorica teško ranjenih hrvatskih branitelja ostaju ležati u minskom polju sljedećih osam, devet i dvanaest dana. Bez hrane i vode, bez medicinske pomoći, teško ranjeni, ležeći na smrznutoj zemlji, na minus petnaest stupnjeva i čudom preživljavaju!
Štafeta smrti je tako ostala trajno upisana u hrvatsku povijest, a s njome zajedno se zlatnim slovima u povijest naše domovine upisuje i Žarko Manjkas Crvenkapa. Svojom hrabrošću i požrtvovnošću, svojom ubojitošću prema neprijateljskim oklopima i svojim vedrim duhom, Crvenkapa je to i zaslužio. No, nije zaslužio sve ono što se događalo kasnije…
Na mirno i dostojanstveno posljednje počivalište, Žarkova obitelj čekala je gotovo trideset godina. Posmrtni ostaci Žarka Manjkasa Crvenkape pronađeni su dvadesetog veljače dvije tisuće i dvadesete godine. Njegova majka, nažalost, taj dan nije doživjela. Veličanstveni pogreb s dvadeset i devet godina zakašnjenja pokazuje o kakvom se heroju radi!
Javnost je posebno potresla fotografija Crvenkapinih posmrtnih ostataka, potpuno raspadnutih, nakon gotovo trideset godina, a jedina stvar koja je ostala gotovo netaknuta jest oznaka Hrvatskih obrambenih snaga, s kojom se borio i s kojom je poginuo.
Oznaka koju mnogi danas osporavaju i htjeli bi zabraniti, a nažalost mnogi i podliježu pritiscima, pa je tako Crvenkapi u njegovom kvartu podignut spomenik bez oznake HOS-a kojom je i poginuo. Tu su nepravdu barem djelomično ispravili hrvatski domoljubi koji su na spomenik zalijepili naljepnicu s grbom HOS-a.
Sve to zajedno jasno pokazuje da će ta oznaka s kojom se branila Hrvatska, kao i Žarko i svi ostali hrvatski heroji živjeti vječno, koliko god se pojedinci trudili da tako ne bude. Hrvati ne zaboravljaju svoje heroje!
Tako neće zaboraviti ni Žarka Manjkasa Crvenkapu, neka mu je vječna slava i hvala!
O Crvenkapinoj ratnoj priči portal za-dom je napravio i videozapis pa Vas pozivamo da ga pogledate.
