Stari kolonijalni izrabljivači ostavili su svojim domaćinima i štošta dobroga – bolnice, ceste, obrazovanje. Što im donosi današnji LGBT kolonijalizam?
Dokolica je blagodat dostupna buržoaziji, a kako sam sebe mogu svrstat u tu, čak i meni mrsku klasu, slobodno vrijeme mogu iskoristiti za konzumiranje kvalitetnog sadržaja. Tako sam neki dan iskoristio za gledanje dokumentarca koji mi je odavno na radaru, a kao nemaran desničar kakav jesam, nisam to učinio.
Radi se o filmu What is a Woman? (Što je Žena?) američkog konzervativnog novinara i publicista Matta Walsha. Kao što je većini ljudi već vjerojatno poznato, putujući diljem Amerike i van njenih granica, Walsh se u filmu hvata u koštac sa sumanutom rodnom ideologijom koja sve više uzima maha u zapadnom svijetu.
Odgovor na naslovno pitanje filma tražio je u bolnicama, sveučilištima, na prosvjedima za prava žena, uglavnom uzaludno, pronašavši samo visoko rangirane “stručnjake” iz različitih područja pune nemuštih odgovora o esenciji ženskog bića, ali zato pune ekspertnih opservacija o hormonima i kastracijskim zahvatima kojima su spremni podvrgnuti malodobnu djecu, često ignorirajući želje i mišljenja njihovih roditelja.
U Keniji pronašao odgovor!
Jedno od rijetkih mjesta gdje je Walsh došao do konciznog, sada konzervativnog, a prije nekoliko godina zdravorazumskog odgovora na ova, uh, jako teorijski kompleksna rodna pitanja, bila je plemenska zajednica u Keniji. Na pitanje što je žena, dobio je odgovor kako žena ima jedan spolni organ, muškarac drugi, kako iz njihove zajednice nastaje dijete, a podsmijeh i čudni pogledi suptilno su rekli više od bilo kakve riječi na pitanje o pretvaranju žena u muškarce i obrnuto.
Afričke zemlje u mnogočemu nisu, niti trebaju biti uzor, međutim upravo iz svojevrsne neizgrađenosti i manjka institucionalne sofisticiranosti vidljive u evidentnim manjkavostima tih država, proizlaze klice zdravog, u tradicionalnom moralu utemeljenog razuma koji nama na Zapadu, čini se, kronično nedostaje, usprkos stoljećima akumuliranog znanja i mudrosti zabilježenih u našim knjižnicama i umovima.
Takve zajednice mahom odbacuju moralne devijacije prisutne kod nas – ne samo da ih odbacuju, nego zaziru i od primisli o tim temama – pa to često dovodi i do komičnih situacije poput ove iz sada već legendarnog intervjua:
Zbunjeni afrički novinar nevješto pliva u razgovoru o gayevima, gay vezama i transrodnim osobama, pokušavajući držati glavu iznad površine potpunog nerazumijevanja prilično direktnim pitanjima poput “Zašto ste gay?”, “Tko je gay?” i “Zašto je netko gay?”
Ostavljajući ovaj veseli dio priče po strani, afričku privrženost biološkom spolu i jedinom obliku ljudske veze gdje može doći do reprodukcije, onom heteroseksualnom, moćni globalni akteri ne gledaju poput nas, s odobravanjem i simpatijom, već s prijezirom, uz oholo držanje lekcija o “ljudskim pravima i slobodama”. Bivši američki predsjednik Barack Obama u svojoj pradomovini Keniji svojedobno je predsjednika Uhurua Kenyattu (poprilično kenijsko ime) na zajedničkoj press konferenciji počastio svojim razmišljanjem o stanju gay prava u toj zemlji:
“Kada počnete ljude tretirati drukčije, ne zbog štete koju rade drugima, već zbog toga što su drukčiji, to je put na kojem sloboda nestaje i događaju se loše stvari (…) A kada vlastima uđe u naviku ljude tretirati drukčije, te navike brzo se šire. Kao afroamerikanac, bolno sam svjestan toga što se događa kada se ljude zakonski drukčije tretira.”
Prilično sam siguran da Nairobijem još uvijek odzvanjaju ovi patnički apeli potlačenog američkog polubijelca koji je tijekom svog života prošao rasistički pakao Havaja, Indonezije, Los Angelesa, New Yorka i Chicaga, sve poznata središta Ku Klux Klana u kojima je Obama tijekom svog života imao nesreću živjeti.
Bešćutni Kenyatta ostao je imun na ovu žalopojku te hladno odgovorio kako SAD i Kenija dijele mnoge vrijednosti, ali viđenje gay prava ne spada u njih. S druge strane, sa prijateljskom Saudijskom Arabijom Sjedinjene Države vjerojatno dijele i te vrijednosti jer bi, u suprotnom, Rijad već odavno bio poprište slične lekcije kakvoj je svjedočio glavni grad Kenije. Eto, malo se našalismo, nastavljamo u ozbiljnom tonu.
Prije nekoliko dana digla se kuka i motika – kuka je Amnesty International, a motika UN – oko pitanja gay prava u Ugandi
Tamošnji zakonodavac zaoštrio je stav prema gay odnosima što je krivo sjelo globalnim centrima moći, međutim, njihovo zgražanje i oštre osude, čini se, neće pasti na plodno tlo s obzirom da je predsjednik Museveni, potpisnik svih zakona, već odavno poznat kao protivnik LGBT agende. Taj status osigurao si je već 2014. godine potpisivanjem prethodnog anti-LGBT zakona pri čemu je međunarodne kritičare ispratio ovim riječima:
“Ovdje imamo pokušaj socijalnog imperijalizma, nametanja socijalnih vrijednosti. Žao nam je što vi na Zapadu živite kako živite, no mi se ne petljamo u to.”
Pritisak Zapada u tom trenutku nije stao samo na oštroj retorici – istovremeno se Ugandu počelo ucjenjivati onim što je opipljivo, a to su pare. Britanci, Danci, Norvežani i Austrijanci izredali su se u najavama kako će dobro promisliti o daljnjem slanju financijske pomoći Ugandi. Da je stvar krenula istim tokom i sada, vidimo iz tweeta američkog državnog tajnika Blinkena gdje kaže:
“Antihomoseksualni zakon prihvaćen jučer u parlamentu Ugande učinio bi veliku štetu osnovnim ljudskim pravima svih Uganđana i mogao bi poništiti napretke ostvarene u borbi protiv HIV/AIDS-a. Pozivamo vladu Ugande da još jednom razmisli o implementaciji ovog zakona”
Osim što nam je obznanio monumentalno medicinsko otkriće, o homoseksualnom odnosu kao lijeku protiv AIDS-a, Blinken je ovime još jednom demonstrirao globalni ideološki smjer SAD-a pod Demokratskim administracijama ali i institucija globalnog karaktera poput UN-a ili onih globalnog dosega poput Europske unije.
Ove institucije već dugi niz godina koriste sve moguće alate kako bi u svaki kutak planeta Zemlje posadili novo viđenje ljudskih prava, ono viđenje koje se vrti oko takozvanih seksualnih prava, naročito seksualnih prava takozvanih marginaliziranih društvenih skupina.
Ta prava uključuju cijeli asortiman ljevičarskih fiksacija, od neograničenog prava na pobačaj do švedskog stola rodova dostupnih za izbor svima onima nesigurnima u svoj identitet. Većina ovih politika je, po standardnoj navici ljevičarskih branding eksperata, ugurana u nevine pokrate – radi se o SRHR (Sexual and Reproductive Health and Rights // Seksualno i Reproduktivno Zdravlje i Prava), SOGI (Sexual Orientation and Gender Identity // Seksualna Orijentacija i Rodni Identitet) te CSE (Comprehensive Sexuality Education // Sveobuhvatno Seksualno Obrazovanje).
Iako na prvi pogled samo redoslijedi suhoparnih slova, kod birokratskih zanesenjaka na njihov spomen budi se gorljivi ideološki eros, jasno demonstriran na UN-ovim konferencijama u Kairu 1994. i Pekingu 1995. godine. Kairo je pohodila američka delegacija predvođena tadašnjim potpredsjednikom Alom Goreom – kasnijim patrijarhom klimatskih apokaliptičara s posebnom strasti prema konstantnom odbrojavaju, uglavnom sitnih sati preostalih do neminovnog uništenja Zemlje, koje, evo, samo što nije – čija prisutnost je imala jedan ključni cilj: pobačaj kao univerzalno ljudsko pravo.
Kako su u tom trenutku ostali bezuspješni, njihovu misiju godinu dana kasnije u Pekingu nastavila je delegacija EU, pregovarajući iza kulisa kao ujedinjeni blok (broj građana EU čija se privola zatražila je 0). Njihova posvećenost tom cilju zapela je za oko liderici vatikanske delegacije Mary Ann Glendon koja je posvjedočila o pokušajima EU pregovarača da se iz eventualne zaključne deklaracije i akcijskog programa u potpunosti maknu – ili da im se doda negativna konotacija – pojmovi ljudskog dostojanstva, religije, roditeljskih prava, obitelji i majčinstva. Ponavljam, govorimo o 1995. godini, a evo nas u 2023., još uvijek nekako šokirani i politički neodlučni u susretu s EU kao ideološkim aparatom lijevo liberalne hegemonije.
Kao što smo mogli vidjeti na pitanju Ugande, kada krene osuda, ubrzo slijedi i financijsko uvjetovanje. Da to nije samo hir isprovociranih globalnih moćnika nesklonih Kršćanstvu i tradiciji, već srž i standardni modus operandi globalnog projekta, vidi se iz UN-ovih Ciljeva Održivog Razvoja (Sustainable Development Goals). Taj tobože altruistički priljev novca iz Sjedinjenih Država i EU u države u razvoju, uvjetovan je – u nedostatku malo simpatičnijeg eufemizma – ubijanjem nerođene djece.
Sporazum o Partnerstvu između Europske unije i Organizacije Afričkih, Karipskih i Pacifičkih država jamči potonjima financijsku pomoć ukoliko se obvežu na pravo na pobačaj kroz cijelo razdoblje trudnoće, pravo na pobačaj maloljetnica bez suglasnosti roditelja, širenje definicije braka van okvira zajednice muškarca i žene te, naravno, punu posvećenost implementaciji seksualnog obrazovanja od najranije dobi.
Dolaskom u Bijelu Kuću, bivši protivnik gay brakova, deklarativni, u duhu vremena možda preciznije rečeno, vrijednosno fluidni katolik Joe Biden nastavio je putem svojih Demokratskih predšasnika i praktički odmah dokinuo pro life mjere na razini UN-a iza kojih su stajali Trump i bivše Republikanske administracije. Biden je poništio Trumpovu zabranu globalnog financiranja udruga promicatelja pobačaja i povukao Sjedinjene Države iz Ženevske deklaracije čija je svrha upravo borba protiv pobačaja. Podsjećamo vas kako je isto učinio i Lula nedugo nakon što je nedavno opet postao predsjednik Brazila.
Nije teško zaključiti kako zapadnim Samaritancima, ustvari beskrupuloznim ideološkim kolonijalistima, nije pretjerano stalo do gospodarskog i kulturnog razvoja takozvanih zemalja u razvoju. Da im je stalo samo do razvoja njihovih nacionalnih ekonomija, kriterij za davanje novčane pomoći bio bi potencijalni prosperitet tih zemalja; da im je stalo do kulturnog razvoja, pomagali bi razvoj njihovih autentičnih nacionalnih kultura. Te kulture nisu im drage jer bez previše razmišljanja daju odnosu muškarca i žene status zaglavnog kamena svojih, a i svih drugih društava, što je Matt Walsh brzo doznao tijekom ugodnog razgovora s kenijskim plemenskim starješinama.
Međutim, iako za sada još uvijek sigurni, neće proći dugo vremena dok i na njihovu adresu dođe netko puno maliciozniji od konzervativnog novinara. Taj netko doći će s usiljenim osmijehom, hinjenom zabrinutošću i skrivenim planom. Doći će, sigurno je, i s kojekakvim obećanjima, milozvučnom pričom o vrijednostima i lijepo umotanim ideološkim darovima. U tom trenutku, dobrohotnim Kenijcima neka je jedna misao na umu – ne vjeruj lijevo liberalnom imperiju ni kad darove nosi.
