Kad druge države koriste folklor i povijest – to je umjetnost. Kad to učine hrvatske izvođačice – to je, po dnovinarima, „kič-nacionalizam“. Problem očito nije u pjesmi, nego u dvostrukim kriterijima i mržnji prema svemu što podsjeća na hrvatski identitet.
Tekst Jurice Pavičića o LELEK-u više govori o autoru nego o samoj pjesmi. U trenutku kada se u hrvatskoj pop-kulturi pojave motivi povijesti, identiteta ili kolektivnog iskustva, dio kulturne elite reagira gotovo refleksno: etiketa „nacionalizam“ lijepi se brže nego što se pjesma presluša do kraja.
No Eurovizija desetljećima počiva upravo na istome – folkloru, mitologiji, simbolima i nacionalnim motivima. Skandinavci pjevaju o nordijskim legendama, Ukrajinci koriste tradicionalne napjeve, Balkan poseže za etno-elementima. Tada je to estetika, autentičnost, „world music“.
Ali kada hrvatske izvođačice posegnu za vlastitim simbolima i povijesnim motivima – to odjednom postaje ideologija.
To nije kulturna analiza. To je predrasuda.
LELEK-u se imputira politička poruka koje u pjesmi nema. Motiv žene, povijesne traume ili izdaje univerzalni su arhetipi umjetnosti – od antičke tragedije do suvremenog popa. Hrvatsko povijesno iskustvo nije propaganda samo zato što ga netko interpretira kroz glazbu. U pjesmi nema mržnje, nema isključivosti, nema političkog manifesta.
Ipak, u tekstu se unaprijed pretpostavlja ideološki motiv kako bi se potvrdila već postavljena teza. To nije kritika glazbe – to je konstrukcija narativa.
Posebno je nepošteno uspoređivati mlade izvođačice koje su nastupile na mainstream natjecanju s ekstremima i starim ideološkim podjelama. Takve usporedbe ne analiziraju pjesmu, nego diskvalificiraju izvođačice. Kritika kulture može biti oštra, ali mora ostati razmjerna. Ovdje razmjere nema.
U konačnici, jedino što u ovoj priči djeluje toksično jesu bombastični naslovi i tekstovi koji u svemu traže ideološku podlogu. Umjetnost ima pravo na vlastite simbole, povijest i emocije – bez da joj se automatski lijepi etiketa nacionalizma.
Možda je vrijeme da se zapitamo: bojimo li se zaista pjesme – ili se bojimo činjenice da hrvatski identitet više nije zabranjena riječ?
