Razlozi za lustraciju (što u hrvatskom slučaju podrazumijeva dekomunizaciju i dejugoslavizaciju) mogu se podijeliti u više skupina.
Prije svega, riječ je o pravnim razlozima. Osobe koje su činile kaznena djela moraju za njih biti osuđena kako bi se postigla generalna i specijalna svrha kažnjavanja. Niz rezolucija Europskog parlamenta osuđuje komunističke zločine, piše Davor Dijanović za HKV.
Razlozi za lustraciju su i moralne prirode. Nije moralno da osobe koje su provodile ili aktivno podupirale (primjerice, medijski) zločinačke aktivnosti u totalitarnom sustavu imaju jednaka prava kao i njihove žrtve. Najzad, razlozi za lustraciju su i gospodarske prirode. Države koje su provele barem ograničenu lustraciju danas su i gospodarski uspješnije.
Vlasništvo nad Hrvatskom 1/1
Kod nas lustracija ne samo da nije provedena, nego su zbog ideologije nacionalne pomirbe bivše strukture transferirale svoju moć i u samostalnu Hrvatsku. Kasnije su provele obrnutu lustraciju eliminiravši iz javnoga života državotvorne kadrove koji su sudjelovali u procesu stvaranja hrvatske države.
Kolika je moć bivših struktura u Republici Hrvatskoj jasnije od ičega ilustrira činjenica da baš nitko od udbaških egzekutora nije osuđen pred hrvatskim sudovima. Štoviše, prema svjedočenju bivšega udbaša Željka Kekića Pauka bivši udbaški kadrovi su se uknjižili na Hrvatsku s vlasništvom 1/1. Oni su ti koji kontroliraju kapital, medije i sve bitne pore društveno-političkog života.
Jedini lustracijski akt u modernoj hrvatskoj povijesti osuda je Josipa Perkovića i Zdravka Mustača od strane njemačkog suda. Ni tu stvari nisu tekle glatko budući da se nastojalo spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj. Ipak, strukture „duboke države“ posljednjih se dana silno trude udbaški dvojac izvući iz zatvora i osigurati mu mirnu starost.
Borba protiv hrvatske samostalnosti
Poznati ljubitelj hrvatske samostalnosti Anto Nobilo (koji sada palamudi o starosti udbaša, ali mu nije smetala starost Andrije Artukovića) iskoristio je nekolicinu hrvatskih generala (ponegdje njihovu naivnost, a ponegdje vjerojatno dugove iz prošlosti) kako bi potaknuo mogućnost njihova pomilovanja od strane predsjednika Republike Zorana Milanovića.
Ističu se njihove velike zasluge za hrvatsku samostalnost kao da se tu nije radilo o golom preživljavanju tipova koji su u strahu od Slobodana Miloševića prešli na hrvatsku stranu, a ranije im se čitavo djelovanje svodilo na borbu protiv hrvatske samostalnosti.
Pomilovanje udbaškog dvojca predstavljalo bi novi šamar svim žrtvama komunističkih zločina. Samo u inozemstvu UDBA je likvidirala 69 hrvatskih političkih emigranata čije se djelovanje svodilo na borbu za hrvatsku samostalnost.
U Hrvatskoj, državi koja se krvavo izborila za svoju slobodu ne boreći se samo protiv velikosrba, nego i protiv komunističkih simbola (Vukovar je ponajbolji primjer) događa se perverzna inverzija u kojoj dojučerašnje ključne osobe terora tajne policije postaju „zaslužnici“ za hrvatsku samostalnost, a žrtve nisu dobile niti minimalnu moralnu zadovoljštinu.
Kakva se time poruka šaljem budućim naraštajima? Šalje se poruka kako se isplati raditi protiv Hrvatske, a to je posao u koji su nakon 2000., posebno u okviru haaške pete kolone, bili upregnuti mnogi likovi koji gmižu hrvatskom političkom scenom.
Od izdaje se u Hrvatskoj, na žalost, i dalje jako dobro živi.
