Hrvatska u 2026. mora raščistiti s mitovima: bez demokratskog legitimiteta nema vođe, samo totalitarni režim.
U nastavku donosimo jasan i nedvosmislen pogled na jednu povijesnu činjenicu koju dio javnosti i dalje uporno zamagljuje: ni Ante Pavelić ni Josip Broz Tito nikada nisu bili vođe svih Hrvata. Nisu izabrani slobodnom voljom naroda. Nisu dobili demokratski legitimitet. Bili su projekti velikih sila i jednih od najvećih zločinaca– jedan pod okriljem Adolf Hitlera, drugi uz podršku Josif Staljina.
To nije ideološka provokacija. To je povijesna činjenica.
Nametnuti, a ne izabrani
Pavelić dolazi na vlast u kontekstu raspada Kraljevine Jugoslavije i osnivanja NDH pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Njegov politički autoritet nije proizašao iz slobodnih izbora, nego iz geopolitičkog interesa Trećeg Reicha i fašističke Italije.
Broz pak vlast konsolidira kroz revolucionarni, jednopartijski sustav, bez višestranačkih izbora i bez stvarne političke konkurencije. Njegov legitimitet nije testiran na demokratskom tržištu ideja, nego potvrđen unutar komunističke strukture moći, snažno oslonjene na Moskvu u ranoj fazi.
Ako nema izbora – nema ni demokratskog legitimiteta. A bez legitimiteta nema ni moralnog prava predstavljati narod. To doista nije nuklearna fizika.
Zabluda o “vođama svih Hrvata”
Tvrdnja da su Pavelić ili Broz bili “vođe svih Hrvata” povijesno je i politički neodrživa. Oba su bili zločinci i diktatori a Hrvatski narod nije nikada imao priliku slobodno i demokratski odlučiti želi li jednoga ili drugoga.
Upravo zato je opasno i politički štetno u 2026. godini romantizirati bilo koji totalitarni zločinački projekt 20. stoljeća.
To ne znači da su svi ljudi koji su ratovali pod njihovim zapovjedništvom automatski zločinci. Povijest je složena, sudbine su različite, a mnogi su se borili iz uvjerenja, straha ili osjećaja dužnosti.
Ali vrh sustava – politička konstrukcija i model vlasti – ostaju ono što jesu: nedemokratski zločinački režimi.
Hrvatska ima svoje političke reference
Ako već tražimo političke figure 20. stoljeća koje su imale realan legitimitet u hrvatskom narodu, onda su to:
Stjepan Radić – simbol parlamentarizma i političke borbe unutar tadašnjeg sustava
Vladko Maček – vođa koji je imao široku narodnu podršku i koji se izborio za Banovinu Hrvatsku
Franjo Tuđman – prvi predsjednik samostalne Hrvatske izabran na višestranačkim izborima
Nisu bili savršeni. Ali su bili politički relevantni unutar volje naroda i povijesnog trenutka.
Traženje savršenstva u političarima nije samo naivno – to je opasno. To je temelj svakog kulta ličnosti. A kult ličnosti je srce svakog totalitarizma.
Lekcija za 2026.
U vremenu kada se i dalje pokušava reanimirati ideološke duhove prošlosti, osnovno mjerilo mora biti jednostavno:
Je li netko dobio vlast slobodnim izborom naroda? Ako nije – onda nije bio vođa naroda, nego vođa totalitarnog režima.
Hrvatska ne treba birati između dva totalitarna projekta. To je političko i moralno samoubojstvo. Povijest 20. stoljeća je dovoljno krvava da bi se s njom igrali.
Vrijeme je da prestanemo birati između nametnutih figura i počnemo cijeniti političku odgovornost, demokraciju i stvarnu narodnu volju.
Sve ostalo je povratak unatrag.
