Nakon što su 3. srpnja 1991. godine tenkovi tadašnje “JNA”, vojska i četnici prešli Dunav na mostu kod Batine i okupirali Baranju, slijedilo je zatvaranje obruča oko Vukovara i Borova i potom je srpski agresor krenuo u etničko čišćenje najistočnijeg dijela Hrvatske. Prvo se na udaru našlo selo Ćelije koje je u razdoblju od 5 – 7 srpnja razoreno, spaljeno i opljačkano uz progon njegovih žitelja, a onda su na red došli Dalj, Erdut, Aljmaš…
Na današnji dan 1991. godine krenuo je silovit napad JNA i pobunjenih Srba na Dalj, Aljmaš i Erdut. Dok su hrvatski policajci i vojnici ginuli i branili odstupnicu lokalnom stanovništu, tisuće ljudi napuštalo je svoje domove, svoje uspomene, a neki od njih i svoje najmilije koji nisu htjeli poći sa svojih ognjišta. Scene majki s djecom, staraca i bolesnih koji se ukrcavaju na dravske šlepove, kako bi se izvukli iz vatrenog obruča, obišle su svijet.
U ranim jutarnjim satima, 1. kolovoza te 1991. godine, započeli su najprije topnički udari na policijsku postaju u Dalju, a potom i kombinirani tenkovsko-pješački napadi četnika, rezervista, vojske, “teritorijalaca” i domaćih Srba koji su trajali neprekidno više od 10 sati. Malobrojni i slabo naoružani branitelji junački su odolijevali dok god je to bilo moguće. U prvom udaru poginulo je 39 hrvatskih branitelja (dok je tijekom Domovinskog rata na tom području ubijeno ukupno preko 500 osoba).
Narod je bježao masovno prema Osijeku i drugim mjestima izvan ugroženog područja. Slijedili su masakri nad civilima što je najvećim dijelom prepuštano “teritorijalcima”, četnicima, dobrovoljcima i domaćim ekstremistima. Brojna svjedočenja naših preživjelih govore o tomu da su najveća zla počinili upravo njihovi susjedi. Kakva je bila zločinačka narav agresora i koje je metode u etničkom čišćenju koristio, vidljivo je i iz telefonskog razgovora koji vodi jedan od oficira “JNA” s nekim od svojih nadređenih. On kaže kako će uslijediti akcija “slobodnog lova”, jer (kako je rekao) to “ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice”.
Dakle, žrtve su od strane “JNA” planski prepuštane četnicima i paravojsci kako oficiri “regularne vojske” ne bi “prljali ruke”.
Oni koji nisu uspjeli pobjeći ostali su tjednima i mjesecima u srpskim zatvorima izloženi brutalnim mučenjima, dok su mnoge žene i djevojčice višekratno silovane – a one koje su zatrudnjele puštane su tek onda kad je bilo kasno za pobačaj (kako bi “rađale četnike” – kako su im govorili njihovi mučitelji).
