Mediji više nemaju osjećaja moralne odgovornosti za učinjeno iskrivljavanje stvarnost. Kakvu odgovornost novinar ima prema svojim čitateljima ili prema povijesti? Ako su krivo informirali javnost netočnim podacima ili pogrešnim zaključcima, znamo li za ijedan slučaj u kojem bi isti novinar ili isti medij javno priznao i ispravio takvu pogrešku? Ne, to se ne događa, jer bi to naškodilo prodaji. (…)
Budući da se danas mora pružiti brza i bombastična informacija, postaje nužno posegnuti za nagađanjima, glasinama i pretpostavkama kako bi se popunile prazne stranice, a nijedna od takvih glasina kasnije nikada nije ispravljena…
Tako možemo (…) svjedočiti i besramnom zadiranju u privatnost poznatih osoba pod geslom: ‘svatko ima pravo znati sve’. No to je lažno geslo, svojstveno ovoj lažnoj epohi: ljudi također imaju pravo ne znati, biti očuvani od ispraznog ‘informiranja’, i to je pravo daleko vrednije. Osobi koja radi i vodi smislen život ne treba taj konstantni pretjerani, opterećujući protok informacija.
Mediji su, takvi kakvi jesu, postali svojevrsna najmoćnija vlast unutar zapadnih zemalja, moćnija od zakonodavne, izvršne i sudske. Stoga moramo početi postavljati pitanje: kojim su zakonom oni izabrani i kome odgovaraju?”
Aleksandar Solženjicin
Izvor:Sapere Aude
