U hrvatskoj politici navikli smo na svašta. Na teatralnost, na populizam, na pretjerivanja s lijeva i s desna. No, postoji razlika između političkog stava i političke energije koju netko unosi u javni prostor.
Na stranu ideologija. Na stranu to slažemo li se s Dabrinim ponašanjem i politikom ili ne. Uspoređivati njega – ili bilo kojeg drugog političara sa desnog spektra– s Dalijom Orešković i Sandrom Benčić jednostavno nije realno.
Jer ovdje se ne radi samo o svjetonazoru. Radi se o načinu djelovanja koji prelazi granice zdravog razuma.
Retorika kao stalni sukob
Kod Dalije Orešković i Sandre Benčić već godinama gledamo obrazac koji nije tek oštar politički nastup. To je kontinuirano zaoštravanje, moralna denuncijacija, dramatizacija svake teme do razine gotovo egzistencijalnog obračuna.
Nije riječ o kritici vlasti – to je legitimno i poželjno, posebno prema ovakvoj vlasti.
Riječ je o tonu koji gotovo uvijek polazi od pretpostavke potpune moralne nadmoći i delegitimizacije svih političkih protivnika. Tko se ne slaže – nije samo u krivu. On je problem. On je prijetnja. On je fašista i simbol svega nazadnog.
Takav diskurs ne gradi prostor dijaloga. On proizvodi trajno stanje sukoba.
Politička energija koja polarizira
Možete se ne slagati s Dabrinom politikom i njegovim neprimjerenim ponašanjem u određenim situacijama. Možete smatrati da je pretjeran, da je grub, da je populist. Ali u njegovu javnom nastupu ne postoji ta vrsta trajne, gotovo osobne zasićenosti konfliktom.
U usporedbi s Dalijom Orešković i ekipom iz Možemo , čak i političari koje mediji redovito etiketiraju kao “radikalne” i ”najluđe” djeluju kudikamo prizemnije, stabilnije i – paradoksalno – mirnije.
To je ključna razlika.
Nije stvar u tome tko je lijevo, a tko desno. Stvar je u dojmu koji netko ostavlja: djeluje li kao političar koji se bori za ideju ili kao osoba koja permanentno vodi osobni rat s cijelim društvom.
Ekstrem bez balansa
Problem je što su Dalija Orešković i Sandra Benčić s vremenom postali najglasnije na najtvrđem dijelu lijevog spektra. Problem nastaje kada političko djelovanje izgubi svaku mjeru i pretvori se u stalnu eskalaciju i proizvodnju podjela i sukoba .
Društvo koje je prošlo rat, tranziciju i duboke podjele ne treba još i osobe koja svaku raspravu pretvara u moralni ultimatum.
Treba političare koji znaju stati, spustiti ton i prepoznati da i s druge strane postoje ljudi – ne neprijatelji.
U tom kontekstu, koliko god to nekome zvučalo nevjerojatno, u usporedbi s Dalijom Orešković i Sandrom Benčić, Dabro – sa svim svojim manama i političkim ekscesima – djeluje kao glas razuma.
U konačnici, takav stil politike najviše koristi upravo HDZ-u i Andreju Plenkoviću . Što je retorika Dalije Orešković i Sandre Benčić više histerična i isključivija, to se Plenković lakše pozicionira kao umjereni centar i jedina “razumna” opcija .
I to je možda najzanimljiviji politički paradoks današnje Hrvatske.
