Primarni problem ultraljevice nije u idejama, nego u – glavi. Točnije, u potpunom raskoraku između onoga što misle i onoga što vide. Nakon što je propao njihov veliki eksperiment – državni socijalizam i totalitarni model partijskog upravljanja – umjesto da priznaju stvarnost, odlučili su ju negirati. I tako su stvorili cijeli paralelni svemir u kojem kapitalizam krivi za sve, a državnu ekonomiju zazivaju kao spas.
Zato im nije nimalo čudno nositi transparente „Gays for Palestine“, ni u Zagrebu 2025. živjeti kao da je još 1945. – dok istodobno slave autora Memoranduma SANU, a zabranjuju „Bojnu Čavoglave“. I to pjesmu koju su, paradoksalno, prvi na radiju pustili – ni manje ni više nego Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lucić.
Thomas Bauer u svom tekstu secira tu kroničnu kognitivnu disonancu, razotkrivajući kako su oni koji su nekad prepoznali domoljublje u glasu Marka Perkovića, danas postali ideološki cenzori koji brišu sve što podsjeća na Hrvatsku koja se obranila.
”Prema njima, ključni problem u gradu kojim upravljaju, umjesto jučerašnjeg černobilski zagađenog zraka, pjesma je Bojna Čavoglave koju su, kaj je najbolje, po vlastitom priznanju, otkrili Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lucić. Dakle, tri osobe koje su sve samo ne desničari i ustaše. Kaj se dogodilo? U ona olovna ratna vremena, kad je Dalmacija bila praktički odsječena od ostatka Hrvatske, kada nije bilo ni struje ni vode, čuli su demo snimku i upoznali Marka Perkovića u nekom splitskom kafiću.
…
Kak je moguće da danas, nakon skoro 35 godina, mi i dalje imamo prijepore o toj pjesmi, jednoj od himni Domovinskog rata koja je na frontu našim oružanim snagama davala snagu? Je li to neka zajebancija?” napisao je Bauer.
