Hrvatska javnost je upoznata sa tragičnom sudbinom obitelji Zec a koliko je čulo za potresnu priču o obitelji Zelić koja je ubijena u Uzdolu ?
Pokolj u selu Uzdol je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici bošnjačke Armije BiH nad tamošnjim autohtonim hrvatskim stanovništvom. Pripadnici muslimanske vojske Armije BiH upali su u ramsko selo Uzdol u samo jutro, 14. rujna 1993.
Ljudi su uglavnom ubijani puškama, i pištoljima. Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i županijski ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana.
U selu je ubijena 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Sutradan su u Uzdol ušle postrojbe HVO-a i ugledale stravičnu sliku zločina.
U Uzdolu je na spomen na taj zločin podignut veliki drveni križ na kojem je ugrađen još 41 mali križ i na svakom zapisano ime i prezime, dan rođenja i smrti pojedine uzdolske žrtve.
Za ovaj strašni pokolj nad Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini još nitko nije odgovarao.Počinitelji i nalogodavci zločina slobodno šeću i po Hrvatskoj !Prošlo je 27 godina, a zvijeri i ubojice su na slobodi – oko nas.
Hrvatska javnost je upoznata sa tragičnom sudbinom obitelji Zec a koliko je čulo za potresnu priču o obitelji Zelić koja je ubijena u Uzdolu ?
Stjepan i Marija Zelić zajedno su imali 23 godine. Stjepan je imao deset, a Marija 13 godina. Bili su učenici osnovne škole u Uzdolu. Stjepan je u četvrtom razredu, a Marija u šestom. Marija pomaže mlađem bratu i s matematikom i s ostalim predmetima.
A na Njihovu majku Ružu se te 1992. godine svalilo tisuće nevolja i zala ovog svijeta. Njezin suprug Josip Zelić umire u svibnju te 1992. godine nakon kraće bolesti, a nakon toga gine njezin sin Ivan.
I sad Ruža Zelić podiže svoja dva pilenceta, Mariju i Stjepana.
To je njen svijet, njen svemir, gore iznad Prozora u Uzdolu, na onim visinama planinskim. A tog ranog jutra 14. rujna 1993. spavali su u naručju majčinom i Stjepan i Marija. Do duboko u noć su pričali, pa ih je san još držao, prenosi.
A onda pucanj, drugi, pa treći. Mitraljez je sjekao po Uzdolu ali i po putu Zelenike-Bobari, istočno od Prozora.Mati Ruža, prvo je zgrlila djecu, pokušala im prekriti uši da ne čuju paljbu, ali to ne znači ništa u zlu. To i nije ništa…Stjepan se priljubljuje uz sestricu Mariju.
Ne plače. Želi biti hrabar, koliko desetogodišnjak to može. Želi odrasti u ovih par minuta dok iznad doline odjekuje paljba. Želi biti onaj koji će pomoći majci i sestrici. Pa opet taj strah, taj prokleti strah nadvija se i nad trošnu kućicu, uvlači se u zidove i kosti dječije.
Mora se bježati. Bilo gdje. Za oblačenje, za stvari, za nekakve riječi, planove i nakane sad je kasno. Treba samo bježati! Bilo gdje.Mati Ruža uzima u naručje svoju djecu, izlazi iz kuće ogrnuta nekakvim starim muškim kaputom. Za to vrijeme malena Marija, u donjem dijelu crne pidžame i plavoj majici, pokušava Stjepanu navući džemper, dok dječak sam bezuspješno pokušava obući donji dio trenerke.
Pucnji su tu, a sa pucnjima čuju se i vojnici – kukavice, Armije BiH koji valjda bodreći jedni druge “hrabro“ nadiru na civile. I to njih više od 150 “junački“ napada Uzdol sa starcima, ženama i djecom.Ružina kuća je jedna od prvih na udaru.
Mati istrčava i s djecom preko dvorišta i hita na put Zelenike-Bobari. Jednom rukom drži Stjepana, a drugom traži Mariju. A onda prvi rafal i toplina oko struka i uz kičmu, koja se najednom pretvara u odumirujuću studen. Mati Ruža pada mrtva. Stjepan, dijete od deset godina, vrišti i u vrisku se otima mrtvoj majci.
Iznad sebe vidi šumu, jedan ili dva koraka i bit će u onom žbunu gore ispred sebe. A to znači spas i život.Onda pisak, koji raznosi bol po glavi i gasi svjetlo života. Stjepan je jednim smrtonosnim hicem pogođen u potiljak. Dijete je samo palo iznad majke.
Srušilo se i zauvijek nestalo sa ovog svijeta zločinačkim metkom.Marija je skočila na drugu stranu. Tamo je bila jaruga, a dolje, dolje je spas. Ako bi se nekako bacila u ambis, možda bi slomila ruku ili nogu, ali bi preživjela sigiurno. Jedan metar, eventualno dva metra i eto produžetka života. I čula je Marija rafal. S leđa. Njeziini unutarnji organi su izletjeli ispred djeteta. Gledala je i ništa vidjela nije. Smrt. Tek tako.
Obdukcija
Nema više Ruže, nema Marije i nema Stjepana. Nema majke s dvoje djece. Obdukcija će pokazati sljedeće:
”Stjepan Zelić: 2. 1. 1983. – 14. 9. 1993.“Na sebi imao; šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje te donje gaćice bijelo-plave. Imao prostrijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, gotovo gol.
”Marija Zelić: 2. 9. 1980. – 14. 9. 1993.”Na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaće. Ima prostrijelne rane prsnog koša s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja; te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane.
Marija je poginula na istoj cesti, Zelenike – Bobari, kao i brat Stjepan
”Ruža Zelić: 25. 12. 1943. – 14. 9. 1993.”Na sebi je imala jaknu smećkasto plavkastu; ispod koje se vidi vuneni pulover i crni džemper dugih rukava; suknju plavkasto – crvenkastu; donje duge gaće; vunene sive čarape i jednu gumenu cipelu; imala strijelne rane prsnog koša i trbuha i lijeve natkoljenice, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja”Ovo je samo mali dio, mikropriča zadnjih trenutaka života djece i majke iz Uzdola.Inače, u selu Uzdol ubijena je 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.
Među civilima bilo je troje djece. Pomenuti Stjepan, sestra mu Marija i malena Jadranka Zelenika od 12 godina.
Krvnici gotovo svi na slobodi. O krvnicma, šta znamo?
Zločine je počinio Samostalni bataljon “Prozor“ iz sastava muslimanske Armije BiH, na čelu s Enverom Buzom, koji je za zločin dobio 12 godina robije nakon silnog boravka i uživanja u slobodi. Što će reći po 5 mjeseci za svakog ubijenog čovjeka (sic!). Podređeni i nadređeni u lancu odgovornosti – nema ih.
Preciznije, nitko još nije osuđen za masakr u Uzdolu. Niti će, kako sada stvari stoje.A monstrumi su se pravdali kako je u pitanju “legitmini vojni cilj“.Pa se treba zapitati, kako je moguće da su Stjepan, Marija i Jadranka “legitimni vojni cilj“? Pa se treba zapitati, kako je moguće da je od 29 ubijenih civila bilo 20 žena i djece?
Jesu li svi oni “legitimni vojni cilj“? Naš život treba graditi na istini, na samilosti ali i na odgovornosti svih, pa i zločinaca, bez obzira kojoj vojsci i u ime kojeg “svetog cilje“ su ubijali djecu.
Stjepan je imao deset godina, Marija 13. Sada bi bili ljudi u najpotentnijim godinama, sada bi bili možebitno roditelji, sada bi bili…Ne, ne bi! I ne nisu!
A mi, svi zajedno ne smijemo dozvoliti novi Uzdol i ubijanje djece. Nikada i nigdje. Prošlo je više od 27 godina, a zvijeri i ubojice su na slobodi – oko nas.Zločin se nije dogodio slučajno, već je brižno planiran, jer je odabran dan katoličkog blagdana kada u selu nije bilo muškaraca da brane svoje domove i obitelji.
Hrvatski domovi su opljačkani i potom spaljeni. Od zarobljenih osoba otimane su dragocjenosti i novac. Pripremu za napad vodio je general Sefer Halilović, a neposredno na čelu akcije bio je Enver Buza, komandant Prozorskog bataljuna Armije BiH.
U nastavku donosimo i tužnu pjesmu o Stjepanu Zeliću iz Uzdola i poginuloj djeci u Domovinskom ratu koju je napisao novinar Ivan Crnjac:
”Ja se zovem Stjepan Zelić. Imao sam samo deset godina kad sam ubijen
Sad sam na jednom lijepom mjestu, igram se s drugom djecom kojima se isto dogodilo
Znate što, ono što se nama dogodilo, to nije bila mrlja
Evo ako meni ne vjerujte, pitajte Jadranku Zeleniku i Mariju Zelić
I svi ovi odrasli zločesti ljudi kad kažu da je to mrlja – lažu
Mrlja je kad mama napravi sok i ti ga prospeš po bijelom stolnjaku
To mi se jednom dogodilo, to vam se, dragi moji, zove mrlja
Ovo nije nikakva mrlja, ali nemojte se ljutiti na one koji to kažu
Njihova duša je toliko prljava da nju ništa ne može očistiti
Pa oni u svom očaju idu prema tomu da smanje vlastitu krivnju
Ali nema toliko šljiva u mojoj Rami koliko je prljavštine na njihovim dušama
Pozdravljaju vas mali Vitežani, braco i seka Grebenar i mala Mladenka iz Grabovice
Sad smo igrali skrivača
Volimo igrati skrivača jer jednom kad smo se svi trebali skriti nismo uspjeli
Mi nismo nikom ništa bili krivi, bili smo samo djeca koja se žele igrati
Nas nije zanimao rat ni uniforme, nije nas zanimalo tko je komu nešto kriv
Mi smo mislili da to odrasli trebaju riješiti među sobom
Kako samo djeca znaju biti naivna
Isto tako su mislile i Danijela i Antonija
dok su šetale ispred katedrale u Mostaru
Ja sam živio u Uzdolu i svi smo živjeli gore
Nas 40 i nešto, točnije, nas 41, ali više ne živimo tamo
Danas je tamo križ s našim imenima i sva su imena na tom križu
Imao sam samo deset godina i nisam baš shvaćao kako funkcionira svijet
Ja se zovem Stjepan Zelić i imam 10 godina još uvijek.
Prevelik sam da budem mali, premal’ sam da budem velik
Sve što želim je da ne zaboravite mene i moje prijatelje.
Dužni ste nas otrgnuti ubojitom strahu zaborava
Ako se na nas zaboravi, čega ćete se uopće sjećati
Ako vas krv vaše djece ne probudi, što bi vas uopće moglo probuditi
Ja se zovem Stjepan Zelić i rekao sam svojim prijateljima da ću ovo uradit danas
Na dan kad se dogodio Uzdol
Šutio sam predugo i ne mogu više šutjeti
Oni su mi rekli da to uradim i da vam se javim
Zato vam se javljam uime svih nas
I molim vas samo jednu stvar
Nemojte nas zaboraviti
Nikada.”
( Ivan Crnjac)
