Hrvati po Ustavu BiH imaju pravo na svoga legitimnog političkog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Legitimno političko predstavljanje minimum je minimuma za opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Propast neumskih pregovora između predstavnika hrvatskih i bošnjačkih stranaka o promjeni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine teško može ikoga začuditi.
Riječ je o očekivanom ishodu ako se znaju prave namjere službenog Sarajeva. Pregovori su samo kupovanje vremena pred tzv. međunarodnom zajednicom, a do promjena zakona, koje bi Hrvatima omogućila legitimno političko predstavljanje, može doći jedino ako inozemni medijatori izvrše pritisak na bošnjačke aktere, piše Davor Dijanović za portal direktno.
Nakon propasti pregovora oglasio se i tzv. visoki predstavnika Christian Schmidt koji je izjavio da se izbori u listopadu mogu održati prema postojećem zakonu. Time se jasno svrstao na bošnjačku stranu i tako nastavio “slavnu tradiciju” svojih prethodnika koji su redom, uz donekle iznimku Miroslava Lajčaka, derogirali hrvatska prava i otvoreno agitirali za bošnjačke interese.
Danas u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedan relevantniji bošnjački političar koji bi osudio uzurpaciju hrvatskih prava u režiji Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Postoji konsenzus bošnjačke političke elite o tome da se izvrši centralizacija i unitarizacija Federacije Bosne i Hercegovine, a onda i cijele BiH. Pred koju godinu ti su ciljevi crno na bijelo obznanjeni u Deklaraciji SDA u kojoj se zagovara jedinstvena republika BiH, načelo jedan čovjek-jedan glas, bosanski jezik, bosanski identitet itd. U takvoj bi republici Bošnjaci kao najbrojniji narod imali dominantnu i privilegiranu poziciju.
Kao Milošević
Na putu prema tzv. građanskoj BiH Bošnjacima na putu stoje Hrvati. Njih se želi do kraja politički desubjektivizirati (Komšić je dio strategije) i pretvoriti u nacionalnu manjinu. Narativ o sve manjem broju Hrvata (kao da i broj Bošnjaka i Srba nije proporcionalno jednako manji) u službi je protuhrvatske strategije. Iako to ne vole čuti, Bošnjaci danas u FBiH provode nekadašnju Miloševićevu strategiju. I on je zagovarao tzv. građansku Jugoslaviju i načelo jedan čovjek-jedan glas, koje je Srbima trebalo osigurati dominaciju na razini cijele države.
Zanimljiv je politički performans nedavno na Federalnoj TV napravio predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž. On je u emisiji “Odgovorite ljudima” pročitao sljedeću izjavu: “Mi inzistiramo da se u centar političkog sustava stavi čovjek i građanin, a ne pripadnik pojedine nacionalnosti. Slobode i prava čovjeka i građanina koji može sudjelovati u političkom životu ravnopravno, bez obzira na razlike u pogledu nacionalnosti, vjere, profesije ili bilo kakve druge…su osnovica za razvoj jedne demokratske i moderne europske zemlje”.
Nakon toga je Raguž pitao bošnjačke političare, Dževada Adžema i Ramiza Salkića, slažu li se s tom izjavom na što su oni potvrdno odgovorili. Nevolja je tek u tome što je autor te izjave Slobodan Milošević!
Hrvatima se ništa ne daje, nego se vraća ukradeno
U javnosti, pa i hrvatskoj, stvorila se slika kako Hrvati od Bošnjaka očekuju nekakve ustupke. Sarajevo će omogućiti promjene izbornog zakonodavstva koje će Hrvatima osigurati legitimno političko predstavljanje. Međutim, tu se ne radi ni o kakvim ustupcima, nego o povratku ukradenih prava. Ništa se ne daje, nego se vraća ono što Hrvatima pripada.
Hrvati po Ustavu BiH imaju pravo na svoga legitimnog političkog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Legitimno političko predstavljanje minimum je minimuma za opstanak Hrvata u BiH, no dugoročno je rješenje u federalizaciji i stvaranju hrvatskoga političkog okvira. Bošnjaci nisu svjesni da svojom politikom najsnažnije legitimiraju ideju trećega entiteta i da Hrvate doslovce guraju prema Banjoj Luci i suradnji s Miloradom Dodikom. Riječ je o iracionalnoj i duboko kratkovidnoj politici koja će im se, prije ili kasnije, obiti o glavu.
Ništa bez strategije
U Hrvatskoj je posljednjih godina došlo do promjene odnosa prema položaju Hrvata u BiH. Većina aktera na političkoj sceni suglasna je o nepovoljnom položaju naših sunarodnjaka u susjednoj državi. Međutim, problem je, slično kao i na mnogim drugim područjima, taj što ni Hrvati u BiH ni Republika Hrvatska, za razliku od Bošnjaka i Srba, nemaju jasno formirane ciljeve i uobličenu strategiju. A bez toga nije moguće ozbiljno političko djelovanje niti lobiranje u inozemstvu.
Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete negdje drugdje, kaže stara engleska poslovica. Položaj Hrvata u BiH predstavlja ključno pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti i vanjske politike. O tome mora postojati jasna nadstranačka strategija koja se neće mijenjati ovisno o dnevnopolitičkim kalkulacijama i sitnim interesima. Sve drugo je neozbiljno i vodi prema scenarijima koji nisu imalo povoljni po hrvatsku budućnost.
