Iako o sudionicima Domovinskog rata često razmišljamo kao braniteljima koji su direktno bili na bojištima i sudjelovali u procesu stvaranja Republike Hrvatske, sve žene u Domovinskom ratu možemo promatrati kao vitalni dio samog rata i kao indirektne sudionice.
Žene kao majke slale su svoje sinove i muževe u ratove, žene kao kćeri brinule su za svoju obitelj, žene kao ključan dio ratnih obitelji nastojale su održati tu obitelj na okupu te su probdjele nebrojene noći i dane u iščekivanju pozitivnih vijesti. Ne zaboravimo i na žene koje su doista aktivno sudjelovale na bojišnicama te su zaboravile na bilo kakve rodne podjele. Žena u Domovinskom ratu nije imala kuhaču, žena u Domovinskom ratu imala je čeličnu volju, inat, pozitivan duh i neizmjernu ljubav.
No prema podacima Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, 1995. godine je, od oko 200.000 hrvatskih vojnika pod oružjem – valja napomenuti da to nije ukupni broj hrvatskih branitelja, jer taj status ima i neborbeni sektor! – bilo 14.443 žena aktivnih pripadnica hrvatskih oružanih postrojbi, pričuvnog sastava ili narodne zaštite. Među njima je 766 poginulih i 1973 ranjenih pripadnice OSRH, danas s lakšim ili težim tjelesnim invaliditetom. Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja pak u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 24.246 žena, odnosno 4,78 posto ukupnoga broja hrvatskih branitelja. Poginulo ih je 110, a zbog teških je ozljeda 1.146 žena su ostale trajni invalidi. Samo u obrani Vukovara sudjelovalo je oko 400 žena.
Pritom nisu zabilježene velike razlike u spolnoj strukturi hrvatskih branitelja prema županijama – udio žena u braniteljskoj populaciji kreće se u rasponu od 2,1 do 8,2 posto. Najveći je udio žena bio je, logično, u ratom najviše pogođenim područjima – u Ličko-senjskoj (8,2 %), Vukovarsko-srijemskoj (7,3 %) i Zadarskoj županiji (6,6 %).
Unatoč razlikama u brojkama Ministarstva i Memorijalnog centra- kao posljedici različitih metoda evidentiranja borbenog i civilnog sektora – nesporno je da su žene u Domovinskom ratu ginule na ratištu uz bok muškaraca, nerijetko s oružjem u ruci. Njihova je uloga u ratu tim vrjednija ne samo zato što niti jedna od njih nije bila vojni obveznik – sve koje su išle u rat išle su dragovoljno, nego na njih nije postojao pritisak okoline da idu braniti zemlju, dapače ne samo da im nitko ne bi zamjerio da su ostale kod kuće, nego se često čudno ili čak negativno gledalo na odlazak žena u rat.
Zašto su onda išle u rat? Verica Marunček, članica udruge Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije, to je vrlo jednostavno objasnila: “Svi se sjećamo “balvan revolucije” i onoga što je uslijedilo poslije. Pitate se zašto smo se uključile u rat, a nismo morale; pa to je bar jednostavno: trebali ste nas kao što nas trebate i danas.
Tih ratnih godina trebali ste suborce, administratore, skladištare, bolničare, kuhare, doktore, pralje, novinare i ne znamo ni same što je sve zahtijevao i trebao zahuktali ratni stroj. Ali isto tako trebali ste prijateljice, majke, žene, kćeri i sestre. Trebali ste osmijeh, rame za plakanje, nježnu ruku za povijanje rana, zagrljaj ohrabrenja i utjehe, toplu riječ podrške. Da trebali ste nas i bile smo tu. Bile smo hrabre i jake jer ste to trebali. Sve smo izdržale zbog Vas i zato smo obukle odoru i čizme, uzele pušku. I dalje smo bile našminkane, mirisne, kosa skupljenih pod kapu ili šljem i bile smo i dalje žene.
Da ranjavane smo, ginule smo, nestajale i poslije umirale od posljedica rana i rata. Neke su tu rođene, tu su živjele a neke su došle s postrojbom u kojoj su bile. One koje smo preživjele Domovinski rat nosimo teške rane na duši, ali i dalje smo tu; i nadalje smo: majke, žene, kćeri i sestre. I zato ne zaboravite, jer trebali ste nas, i bile smo tu za Vas jer mi smo samo žene.”
Kao i drugi sudionici rata, i one danas uglavnom izbjegavaju javno se eksponirati kao hrvatske braniteljice, naročito one koje još uvijek rade – poglavito one koje rade za strane i privatne kompanije, strahujući da bi takvo eksponiranje ugrozilo njihova radna mjesta, što je zasebna tema. Sramotno je da 30 godina nakon rata hrvatski branitelji i braniteljice ne žele “izaći iz ormara” zbog negativnog stava javnosti o braniteljskoj populaciji, i teškoća koje bi mogle imati pri zapošljavanju odnosno zadržavanju posla, no to je trenutno tako.
O tom problemu je, među rijetkim političarima, svojevremeno progovorila zastupnica Mosta u Hrvatskom saboru, Ines Strenja-Linić, rekavši kako se davne ’95. godine jedna braniteljica javila na natječaj iz specijalizacije u KBC u Rijeci, s magisterijem, znanstvenim radovima, i radnim iskustvom, kao dragovoljac Domovinskog rata – i nije primljena na natječaj. ”U odgovoru na žalbu nije pisalo ni magisterij ni znanstveni radovi, ni radno iskustvo, pisalo je da se uvjetima natječaja nije tražilo učešće u Domovinskom ratu, mada je za svaku pohvalu. I ta braniteljica, ja još uvijek čuvam taj papir, ta braniteljica se morala obuči ponovno čizme i vratiti se, odraditi rat do kraja.
I onda prođe četvrt stoljeća i onda se ponovno na neki natječaj javi jedna braniteljica, morate znati da je u ratu bilo 14000 žena i da je vrlo malo žena bilo i prošlo ono što je prošla ta braniteljica koja se je javila za ravnateljicu u Nacionalnom parku Krka, dakle, vrlo malo žena je bila izvidnik, na prvoj crti izvidnik u brigadi. I javila se uz preporuku koja je imala od ministra Medveda, uz preporuku udruge 4. gardijske brigade i nije primljena na natječaj uz obrazloženje da je druga kandidatkinja pokazala veći entuzijazam, to je novi kriterij u Hrvatskoj, veći entuzijazam prilikom iznošenja programa i takve stvari.
Ali donijeli smo novi Zakon o braniteljima koji rekao da ukoliko, koji obvezuje državna tijela, da prilikom zapošljavanja službenika i namještenika daju prednost nezaposlenom branitelju koji ispunjava tražene uvjete. Ali ovdje se uopće ne radi o braniteljima. Radi se o ženi koja se javila na natječaj, koja je imala i magisterij i doktorat i znanstvene radove iz područja iz kojeg je bio taj natječaj. E to je problem u ovom društvu.”
No ono u čemu se uglavnom slažu u rijetkim javnim istupima je da su žene kao stradalnice rata stigmatizirane i zaboravljene – a njihovi problemi su često i veći od onih muškaraca, i ne samo zato što se ratovanje po samoj svojoj prirodi smatra tipičnim “muškim poslom”. PTSP ne pogađa samo muškarce – žene ratnice su ga osjetile na sebi, ali brojne žene koje nisu bile izravno na bojištu također pate zbog posljedica PTSP-a svojih životnih partnera, jer ta bolest je i obiteljski problem.
Brojne su se nakon rata morale suočile s teškim stanjem svojih partnera koji su preživjeli teška ratna iskustva i uz to su, što zbog posljedica ratnih traumi a što zbog razočaranja stigmatizacijim branitelja u društvu, posegnuli za alkoholom i kockom, što je često bilo uzrokom obiteljskog nasilja. Supruge veterana su često također ratni stradalnici, na svoj način, jer su se ratna stradanja njihovih partnera i te kako odrazila i na njihov život.
Ivana Haberle, predsjednica udruge “Žene u domovinskom ratu Zadar”, rekla je o tome u intervjuu za “Glas koncila” 2019. godine: “Mediji su gotovo slomili duh hrvatskoga čovjeka. (…) Redovita je pojava da se baš u svakom incidentu u kojem je sudionik hrvatski branitelj ili braniteljica navodi i taj podatak. Korak po korak, apostrofiranjem činjenice da se radi o hrvatskom branitelju, stvorena je dobra podloga za stvaranje paradigme o braniteljima kao problematičnoj skupini koja opterećuje državu i društvo, što je bio samo uvod u medijsku hajku i linč.
Istina je da supruge oboljelih hrvatskih branitelja nose težak teret i uglavnom su u tome prepuštene same sebi. No PTSP kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu isto je često maliciozno uporabljen za stigmatiziranje hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, što je dodatan teret za majke, supruge, sestre, kćeri oboljelih branitelja. U javnosti se PTSP isključivo povezuje s braniteljskom populacijom i ti se ljudi stigmatiziraju i od struke i od zakonodavca i od poslodavaca.
Zna li javnost koliko se ljudi liječi od PTSP-a nastaloga kao posljedica otkaza na poslu, prometne nezgode, mobinga, bullinga, i tako dalje? O tome se ne govori. PTSP je samo još jedna neispričana priča u procesu sustavnoga stigmatiziranja hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, u kojoj su, osim branitelja samih, najveće žrtve supruge koje su ostale uz svoje muževe. Centri za socijalnu skrb, dnevne psihijatrijske bolnice i razna savjetovališta manje-više parcijalno rješavaju probleme onih koji pokleknu pod teretom života, no u stvarnosti sustav je i tu zakazao.”
U članku „Domovinski rat – ratna iskustva žena“ navedeno je svjedočanstvo Anđele koja je bila primorana preuzeti ulogu glave obitelji – njezin suprug bio je na ratištu, a ona je bila primorana skrbiti o djeci i bolesnom ocu te je pomagala i izbjeglicama s djecom dijeleći hranu i strašnu svakodnevicu:
„Kuća nam je bila puna. Uz moju familiju, kuća je bila ispunjena izbjeglicama koje su ostale bez svoje kuće i našle su utočište u našoj. Sve sam s njima dijelila. Ponekad danima nismo imale mlijeka za djecu, ali sve što smo imali i što bi dobili, a toga je bilo malo, smo podijelile i bile smo sretne. Vidiš, zadovoljavali bi se malim stvarima i bili sretni čak i u takvim uvjetima preživljavanja.“
Sjetimo se svih žena koje su nastojale pronaći sklonište, koje su bježale pred neprijateljima i koje su privile uz prsa djecu nastojeći ih zaštititi od zvukova sirena, eksplozija i pucanja. Sjetimo se žena koje su provirivale kroz prozore nadajući se da će vidjeti lica svojih voljenih kako se vraćaju sa terena. Sjetimo se žena koje su ostale same i onih koje su bile podrška svojoj okolini.
Suprug jedne druge intervjuirane žene, “Anđele”, je počinio samoubojstvo, a cijela se situacija odrazila i na njene sinove koji su psihički oboljeli: “Pravi problemi za njega, za mene, za našu djecu tek su poslije došli. Problemi i strahovi. Ona osoba koja je otišla na ratište i ona osoba koja se vratila s ratišta nije bila ista… Bio je potresen svime što je na ratištu proživio i nije se mogao adaptirati na obiteljski život.
Bio je nekoliko puta na psihijatriji, pustili bi ga kući, ali stanje bi se pogoršalo, pa bi opet morao tamo. Depresija, tako su nam rekli i stres, stres… PTSP. Pokušavala sam pomoći, sam Bog zna da jesam… imala sam strpljenja i ljubavi, ali to nije bilo dovoljno. Ništa nije pomagalo da se izliječi njegova bolesna duša. Noćne more, to je bilo najstrašnije, budio bi se okupan u znoju i vrištao po noći… Svi smo plakali i muž koji je bio depresivan i ja jer mu nisam mogla pomoći, ali i djeca koju je zanemarivao. Osjećala sam da sam izgubila muža. Bio je sve potišteniji i izgubljen za svoju obitelj. Kao ljuštura. Sinovi, obojica su pod lijekovima, često obilazim s njima psihijatriju. Nisu za nikakav rad, a otac o kojem se skrbim sve je slabiji.”
Svakako su žene, kao ratni stradalnici, kategorija kojoj društvo ne poklanja dovoljno pažnje. Niti one koje su na ratištu dijelile sudbinu muškaraca, sudjelujući izravno u ratnim brigadama, a dijele njihovu sudbinu i danas suočavajući se sa stigmatizacijom zbog same činjenice da su branile svoju zemlju, tako i one koje su već zbog same činjenice da su žene postale metom seksualnog nasilja kao sredstva ostvarenja ratnih ciljeva, i na kraju one koje nisu izravno sudjelovale u ratu, ali su se nakon njega, zbog sudjelovanja svojih muževa u ratu, suočile s raspadom obitelji.
Prisjetimo se i svih žena koje su tijekom Domovinskog rata zarobljene i silovane. Ove žene danas proživljavaju i dalje tragove vremena. Prosječna dob zarobljenih i silovanih žena bila je 30 godina. Mnoge žene i dan danas osjećaju ljutnju, krivnju, napetost ili naprosto stid. Mnoge žene i dalje se nisu otvorili svojim bližnjima i imaju osjećaj da ih nitko ne razumije. Neke žene i dalje se boje da će osobe koje su ih zarobile i silovale sresti u mraku. Ako trebate pomoć ili znate u svojoj okolini da nekome treba pomoć po pitanju ovakvih tema, ohrabrujemo vas da povjerenje poklonite Zakladi Sunčica o kojoj više možete saznati ovdje.
Naposlijetku, prisjetimo se i žena heroja, nemoćnih i rano ugaslih života koji su posrnuli pred neprijateljima i u napadima. Njihove priče su neispričane, ali nikako zaboravljene.
