Domovina

Imaju li Hrvati u BiH nerealna očekivanja od novog Visokog predstavnika?

Dok drugi imaju Arape i Turke, treći Ruse i Kineze, MI HRVATI u BiH imamo sve, a zapravo nemamo nikoga na svojoj strani. U svojim glavama imamo bezbroj prijatelja i saveznika, ali u stvarnosti mi smo sami.

Jedna od specifičnosti koju svi narodi na području bivše Jugoslavije dijele je neprestana potraga za moćnim saveznicima, za nekim velikim starijim bratom koji će se u određenom trenutku stvoriti iz oblaka kao neka nebeska sila, stati na našu stranu i pomoći nam da pobijedimo zaklete dušmane koji nam, eto, stoljećima rade o glavi.

Kolumna Berislava Vujeve/dijaspora.hr

Međutim, što je s Hrvatima u BiH?

Hrvati u BiH on Twitter: "U međuvremenu, broj Hrvata u BiH se smanjio za  više od 28%. #hrvati #izbori #bih #hercegbosna #trecientitet #federalizam…  https://t.co/YgRlA1E1BI"

Tko su naša velika braća, naši saveznici i podupiratelji, naši idealizirani vitezovi na bijelim konjima? U koga se mi to možemo pouzdati u crnim trenucima kada nam voda dođe do grla? U nedostatku velikih zaštitnika, a iz potpuno neutemeljenog razloga, mi Hrvati sve zapadnjake unaprijed proglašavamo „svojim“.

Puno je Bosnom i Hercegovinom prodefiliralo tih „naših“. Puno i previše. I što god nam se činilo da su bili više „naši“, to se ispostavilo da su bili više „njihovi“. Nitko nam nije više naudio od onih od kojih smo se nadali da će nam bar malo pomoći. Sjetimo se samo Wolfganga Petritscha.

On je bio jedan takav „naš“. Austrijanac, katolik, čak mu je i ime bilo nekako „naše“, a ipak nam je od rata na ovamo malo tko zla nanio kao što je to učinio on. Ili Valentin Inzko, koji je isto nekako bio „naš“, opet Austrijanac, opet katolik, opet skoro sve što je učinio bilo je protiv nas. Evo nas danas opet na početku, došao je novi Visoki predstavnik kojeg mi naivno već proglasili „našim“.

Druga su dva naroda, prema Schmidtu, mudro zauzela potpuno suprotne stavove u odnosu na nas. Jedni ga uopće ne priznaju, dok su ga drugi unaprijed dočekali na isukane noževe okrivljujući ga da radi za Hrvate, a protiv njih i protiv države BiH. Tako su ga oba naroda dovela u položaj da igra oko njih i da im se dodvorava i dokazuje kako ne radi za Hrvate i nije protiv njih. Jedino oko nas ne mora igrati i nama ništa ne mora dokazivati. Vrijeme će pokazati jesmo li mi ispali naivni i jesu li oni bili mudri.

Od kuda dolazi naša aktualna optimističnost u pogledu novog Visokog predstavnika i njegove buduće uloge? Iz kojeg izvora mi to crpimo općenarodno oduševljenje najavama predstojećih izmjena izbornog zakona?

„Raditi iste stare stvari na isti, stari način i očekivati drugačije rezultate“ definicija je gluposti kako ju je opisao genijalni Albert Einstein. Jesmo li mi onda, po tome, glupi?

O interesima i sirotinjskim snovima…

Samo lud čovjek radi protiv svog, a u korist tuđeg interesa. Razuman čovjek radi u svom interesu. Jednako tako rade i države koje svoju vanjsku i unutarnju politiku upravljaju prvenstveno u svoju korist. Ako usput te poslove uspiju medijski prikazati kao opće korisne, onda je to odličan posao.

Mali narodi teško mogu razumjeti razmišljanja i ponašanja velikih. Dok mi mali i beznačajni narodi svijet gledamo iz žablje, tada velike i moćne zemlje svijet promatraju iz ptičje perspektive. Vrlo su različite te dvije slike svijeta.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice je strani gubernator koji neograničenom vlašću i bez ikakve odgovornosti upravlja Bosnom i Hercegovinom. Njega su postavile velike i moćne države pa njima i njihovim interesima on odgovara i za njih radi. Njegova uloga je da Bosnom i Hercegovinom upravlja onako kako ogovara velikima. Jednostavno je to.

Značajan broj naših medijski eksponiranih osoba, političkih čimbenika pa čak i intelektualaca, javno izražava da bi visoki predstavnik trebao ispraviti nepravdu počinjenu prema Hrvatima u BiH od ruku njegovih prethodnika te promijeniti sporne odluke koje su Hrvate učinile manje vrijednim građanima.

Dosta sam vremena proveo vizualizirajući sliku koju prosječan BiH Hrvat ima pred očima kada sanja o pravednom rješenju koje bi nam Visoki predstavnik trebao donijeti. Ti hrvatski snovi izgledaju tako da neka vrhovna sila, beskrajno poštena i pravedna, u tijelu Visokog predstavnika usliša sve naše zahtjeve, skroji izborni zakon, Ustav i sve druge zakone BiH upravo onako kako mi to želimo.

A kao nagradu za dobro vladanje Visoki predstavnik nam od sebe još dodijeli i Treći entitet kao spas za sav naš napaćeni i potlačeni hrvatski puk. Povrh svega, Visoki predstavnik prekori one koji su nas do prije neki dan preglasavali pa ih upozori da o tome više niti ne sanjaju, na što su se ovi skrušeno pokajali i priznali svoje grijehe te od nas zatražili oprost uz obećanje da će od sada biti dobri i pošteni ljudi i susjedi. Tako nekako bi izgledala ta hrvatska politička bajka u BiH. Je li ovo realno?

Odavno se kaže kako sirotinja ima najljepše snove, a u Bosni i Hercegovini su upravo Hrvati politička sirotinja koja mašta o nekoj pravdi koja će joj tek onako biti dodijeljena od više sile. Politička sirotinja smo postali upravo odlukama Visokih predstavnika.

Međutim…

Kada stranci presuđuju u nekom sporu onda to uvijek učine napola, nedovršeno, onako nekako da nitko ne bude niti poražen niti pobjednik. Sjetimo se Daytona u koji smo otišli kao potpuni pobjednici čiji su vojni trijumfi i doveli do pregovora, da bismo se od tamo vratili kao najveći gubitnici, podvijena repa.

Naša nas novija povijest upozorava da nemamo nikakvog razloga od bilo koga očekivati da će nam bez ikakvog razloga pomoći, zaštititi nas ili stati na našu stranu.

Zašto onda sada upravo to očekujemo od Visokog predstavnika?

Trebamo se sabrati i još po tko zna koji put sami sebi ponoviti da borba nije završena i kako isključivo ovisimo o sebi, svojoj odlučnosti i zajedništvu. Naša je pozicija nemjerljivo bolja sada nego što je bila nedavno, ali niti približno dobra da bismo se opuštali.

Visoki predstavnik Christian Schmidt možda ima ispravne namjere, ali njega i njegov angažman se treba isključivo mjeriti po odlukama i konkretnim potezima koje povuče, a nikako po praznoj priči. Ostaje da se vidi kako će se on ponašati kada na njega krenu masovni medijski i drugi napadi u sarajevskoj kotlini. Hoće li se povući pa krenuti linijom manjeg otpora i opet udariti na nas kao najslabije? Uvijek je lakše udariti na slabijeg, a to smo uvijek mi.

Barem pola Bosne i Hercegovine živi i radi u Njemačkoj pa je teško je naći čovjeka s naših prostora koji nije imao posla s Nijemcima ili barem ne poznaje nekoga tko radi s njima. Sva naša iskustva s njima nam govore da su to pedantni, temeljiti, sistematični i odgovorni ljudi koji vjeruju u sustav i ne daju prostora improvizacijama. Takvi su čak i oni na nižim razinama, a pogotovu oni na visokim i odgovornim dužnostima.

Christian Schmidt je do sada obnašao brojne odgovorne dužnosti pa čak bio i ministar u njemačkoj vladi. Pedantni Nijemac zasigurno nije došao na sadašnju dužnost visokog predstavnika, a da već od radnije nije dobio zadaću što i kako to ovdje učiniti. Proučio je temeljne probleme koji se u Bosni i Hercegovini ponavljaju već 20-ak godina. Schmidt se zasigurno ne bi niti prihvatio ove dužnosti da nema pripremljen plan rješavanja krize za kojeg vjeruje da je provodljiv.

Temeljna stvar u svemu tome je da Christian Schmidt sasvim sigurno zna da se lokalni političari nikada neće uspjeti dogovoriti oko problema koji tište ovu zemlju. Nismo se nikada uspjeli dogovoriti niti oko bilo čega još od 1990. godine. Da smo se mogli dogovoriti ne bi ni bilo rata.

Schmidt dakle zna da se političari u BiH nikada neće dogovoriti oko izmjene izbornog zakona, a to stoga što jednoj od strana u sporu odgovara da se sporazum ne postigne. Kako se dogovoriti oko promjena ako je jedna od strana jako zadovoljna postojećim stanjem? Iz kojeg razloga bi Bošnjaci tek tako odustali od mogućnosti da u Predsjedništvu imaju svoja dva predstavnika?

Zašto onda Schmidt kao papagaj ponavlja prazne floskule kako se lokalni političari trebaju dogovoriti oko važnih pitanja uključujući i nemogući posao izmjene izbornog zakona? To nam je i Inzko ponavljao posljednjih 12 godina.

Schmidt dakle zna da od sporazuma nema ništa. Znaju to i sve ptice na svim grama u BiH, a i šire. Znao je to i prije nego što je došao u BiH. Svjestan je da će on morati nametnuti te izmjene. Zašto onda odugovlači?

„Kada ti netko puno obećava, ponesi malu vreću!“

Sadašnji Visoki predstavnik puno nam obećava, pjeva našim ušima milozvučnu pjesmu, ali sve to bez bilo kakve konkretne akcije. Za svaki slučaj trebamo ponijeti malu vreću, biti oprezni i ne dizati u visine njegovu praznu priču. Samo konkretni potezi i rezultati će pokazati čemu se od njega imamo nadati. Sve dok se ne dokaže, i ovaj Visoki predstavnik ostaje samo još jedan „naš“ kao i njegovi prethodnici.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button