Povijest

HOS 1991. u Vukovaru: Nevjerojatna ratna priča i fotografije s prve linije

Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe. 

Priču o HOS-u, nažalost, nitko ne želi pisati. Otkuda uopće borci u HOS-u? Dragovoljci su se oko HOS-a počeli okupljati samo zbog jednog cilja. Nakon okršaja s pobunjenim Srbima na Plitvicama, pogotovo nakon tragedije u Borovu Selu, sve je jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja velikog ratnog sukoba. Jedan dio budućih HOS-ovaca pokušao se prijaviti u postrojbe MUP-a, no u to vrijeme vrlo je teško bilo pristupiti postrojbama ZNG-a u nastajanju.

Ministarstvo obrane nije posjedovalo dovoljno ni oružja ni logističke opreme potrebne za prijam i obuku vojnika. Ljudi su tako stavljeni na „čekanje“ i pošli su tražiti druge mogućnosti, konkretno HOS koji se tada vrlo temeljito spremao za nadolazeći rat. Stožer HOS-a tako je tijekom kasnog proljeća 1991. organizirao vojnu obuku u Sloveniji, navodno pod patronatom slovenskog ministra obrane Janeza Janše. Druga skupina dragovoljaca HOS-a prošla je vojnu obuku u kampu, organiziranom u Gorskom Kotaru, u šumama pokraj Bosiljeva.

Kamp HOS-a Bosiljevo – srpanj 1991.

S obzirom na to da su postrojbe HOS-a, navodni ”moderni ustaše”, bojevale na najtežim ratištima, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, može se očekivati da su tisuće pripadnika tih postrojbi počinile brojne ratne zločine. No, upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, odnos prema civilima srpske nacionalnosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta, od HOS-a je bio primjeren. Nažalost, upravo zbog vrlo rijetkih slučajeva neprimjerena ponašanja u tim situacijama, interesne skupine danas bacaju ljagu na Hrvatsku vojsku, no opet, pripadnici HOS-a čak se ni u tim optužbama ne spominju!

DOLAZAK HOS-ovaca U PAKAO VUKOVARA!

U fazi rata kada se rijetko tko, kamoli cijela postrojba, odvažio priključiti obrani grada pod opsadom,39 pripadnika HOS_a 26. rujna kreće za Vukovar iz Zagreba. Vožnja je trajala cijelu noć, prvo su stigli u Nuštar, gdje su čekali vodiča za daljnji put. Naravno, tako velika skupina uočena je na protivničkoj strani pa im je već u Bogdanovcima priređen vatreni doček minobacačkim granatama. Stoga su u selu morali ostati sve do jutra kada je napad jenjao i dok nisu došli vodiči iz Vukovara koji su ih kukuruznim putem (već tada jedinim mogućim načinom ulaska u grad) doveli pred zapovjedništvo obrane grada Vukovara.

Tamo ih je dočekao „golobradi mladić“ za kojega su tek naknadno saznali da je poznati dozapovjednik obrane Branko Borković – Mladi Jastreb. Naložio im je da se odmore, nakon čega su se konačno postrojili i pred zapovjednikom Milom Dedakovićem – Jastrebom. On je mogao računati na 39 HOS-ovaca pristiglih taj dan, 14 boraca HOS-a koji su sljedećeg dana došli u Bogdanovce (gdje su i ostali do kraja) te petoricu HOS-ovaca koji su u Vukovar stigli noću 30. rujna, dakle ukupno na 58 ljudi, potpuno spremnih na borbeno djelovanje.

Dedaković je otprilike objasnio što se od njih očekuje, u kakvom je stanju obrana grada te da su odsada podređeni zapovjednicima 204. brigade. Dedakovićeva ideja bila je da postrojbu HOS-a fragmentira na manje skupine te ih rasporedi po cijelom gradu, ne samo kako bi time rasteretili obranu, već ponajviše kako bi braniteljima podignuli moral.

Vukovarci su ušli u treći mjesec otvorenog ratovanja i bio im je prijeko potreban svaki poticaj da ne posustanu. Zapovjednik HOS-a Robert Šilić i Damir Radnić koji su dogovarali zadatke s Dedakovićem nikako nisu htjeli pristati da se postrojba na taj način disperzira, već su inzistirali da ostanu na okupu, barem dok ne pohvataju osnove gradske borbe i upoznaju kako „diše“ grad. Dogovor je postignut, HOS-ovci su određeni za obranu Sajmišta, ispostavilo se, najtežega gradskog bojišta u posljednjem dijelu bitke za Vukovar. Uskoro se cijela postrojba HOS-a kompletirala i odmah uključila u borbe. Prva borbena iskustva stekli su gotovo odmah drugi dan, a ulične borbe u koje su se uključili bile su toliko silovite da je vrlo brzo riješen problem neopremljenosti posljednje skupine pristiglih boraca. Nakon svakog napada, neprijatelj je imao velike gubitke i od poginulih je uzimano lako naoružanje, prijeko potrebne automatske puške ili snajpere. Nakon nekoliko dana žestokih borbi, postrojba HOS-a ipak se podijelila.

Dedaković i Borković dobivali su jasne najave da se sprema napad na Cerić, Marince i Bogdanovce kako bi se na taj način potpuno opkolio Vukovar. Nadalje, i obrana Bogdanovaca imala je određenih organizacijskih problema te su odlučili angažirati HOS-ovce da kreiraju stabilnu liniju, dok je za to još bilo vremena i nade. HOS-ovci, naravno, nisu bili skloni ideji razdvajanja. S prvom pregovaračkom ekipom, zapovjednikom Šilićem i Željkom Delićem – Švicom, dogovor nije postignut, drugu je delegaciju, Damira Radnića i Zvonka Čurkovića, Dedaković uvjerio da su prijeko potrebni obrani sela. Uz pomoć vukovarskih vodiča, tzv. „Mungosa“ koje je vodio Nikola Toth – Feniks, zapovjednik 4. bojne 204. brigade, sedmorica HOS-ovaca ponovno je prošla rizičan kukuruzni put višesatnom hodnjom. Robert Šilić – Rora, Zvone Ćurković, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Željko Špiljar – Žac, Stjepan Antolić – Tonči, Darko Komerlin i Damir Radnić pošli su se pridružiti braniteljima Bogdanovaca, dakle i skupini 14 pripadnika HOS-a koji su pod vodstvom Zdravka Špalja – Papundeka već boravili u tom selu. Na leđima i rukama svaki od njih nosio je blizu 40 kg materijala: zolje, punjenja za ose, ručne bacače, tromblone, ručne bombe te po nekoliko stotina metaka. U dubokoj noći došli su u selo i shvatili zašto je Dedaković toliko inzistirao na njihovu odlasku.

Obrana je nakon višetjednoga stalnog granatiranja popustila, nije bila bajno posložena. Oni su doslovno ušetali u selo i prošli skroz na drugi kraj Bogdanovaca, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, bez da su ikoga vidjeli, odnosno da ih je netko pokušao zaustaviti. Istu noć, 30. rujna, Radnić je kao zapovjednik postrojbe HOS-a, te po ovlasti zadobivenoj od Dedakovića i uz podršku Totha, preuzeo zapovjedništvo sela, okupio ostale zapovjednike postrojbi i reorganizirao obranu, objasnivši braniteljima da im se sprema velika nevolja ne uspiju li kvalitetno posložiti linije. Do jutra se, uz pomoć domaćih ljudi, otprilike koncipirao način obrane, označila su se strateški važna mjesta i otporne točke. Pod oružjem je, uz HOS-ovce, bilo možda 200 ljudi (stotinjak gardista i policajaca i 80-ak domaćih ljudi), iako je nešto manji broj bio borbeno aktivan. S obzirom na konfiguraciju terena, prolaz napadačima nije se mogao priječiti postavljanjem prepreka. Iako branitelji jesu postavljali i premještali minska polja, to ipak nije moglo zaustaviti nadolazeću silu. Stoga se Bogdanovce, koji izgledaju kao križ, moglo braniti organiziranjem više adekvatnih otpornih točaka. Dio obrane, križ prema Nuštru, odnosno Marincima držala je vinkovačka garda i HOS, a veći dio prema Vukovaru također je držala vinkovačka garda, satnija tzv. „Daltona“. Jedan krak križa koji ide ka Petrovcima, dijelom je držala županjska policija, dijelom HOS, a drugi krak prema Bršadinu branili su vinkovački policajci.

Domaći ljudi bili su angažirani na brojnim zadacima, ne na točno određenom mjestu, jer uvijek je valjalo uz sebe imati na položajima nekoga domaćeg koji je znao svaki puteljak i prednosti, odnosno mane terena. Sljedećeg dan, 1. listopada, neprijatelj je osvajao Marince i Cerić, a Bogdanovci su tim djelovanjem dobili jedan cijeli dan da fizički pokušaju napraviti što više od onoga što se noć ranije dogovorilo. Dana 2. listopada uslijedili su sinkronizirani napadi na vukovarske točke otpora, ali i Bogdanovce. Napad je bio iznimno jak, po svemu sudeći trebao je biti i konačan napad na Bogdanovce. Nakon uvertire i teške vatre minobacačima, udario je dio 211. oklopne brigade uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova“. To je bilo prvi puta da se na Bogdanovce krenulo tenkovima i, zapravo, neprijatelj jest ušao dobrim dijelom u selo, gdje se zadržao nekoliko sati. Na neki način selo je bilo pred samim padom što je izazvalo golemu paniku među civilima koji su u velikom broju autima, čak i pješice počeli bježati prema Vinkovcima i bili su mučki pobijeni na cesti.

Također, ni svi koji su selo branili oružjem nisu izdržali takav pritisak, uslijed velikog broja ranjavanja i pogibija neki su se čak, pomalo nelogično, počeli povlačiti prema Vukovaru. Kao da je i vrijeme upotpunilo apokaliptičnu sliku poluosvojena sela; padala je jaka kiša, nebo se smračilo, kuće su gorjele, a neprijatelj se okupljao u centru, ali nesiguran nije kretao u „čišćenje“ terena. Ni sami branitelji nisu znali što bi točno napravili, da li pružati otpor ovolikoj sili ili se povući. Neizvjesnost je trajala dugo, sve dok jedan mladić nije hrabrošću animirao suborce.

hos
Sajmište -Preradovićeva ulica

Žarko Manjkas – Crvenkapa s lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil.

– Kupola mu je valjda bila puna mina i ovaj ga je spizdio takvom lakoćom da je ona odletjela nekih deset metara, napravila salto u zraku, prevrnula se i naopačke pala natrag na tenk. Kada je on to napravio, nama kao da je netko adrenalin ušpricao u vene. Svim braniteljima Bogdanovaca, a posebno HOS-ovcima! Mi smo počeli uništavati te tenkove kao dijete kada se razljuti pa počne trgati igračke!, prisjeća se Damir Radnić velikog okršaja u Bogdanovcima.

Pješaštvo iza tenkova u totalnoj je panici počelo bježati, bacati oružje koje su poslije branitelji iskoristili. Toga su dana onesposobili više od deset tenkova i oklopnih vozila i otada su Bogdanovci postali sinonim žestokog otpora. Poslije, do konačnog osvajanja, neprijatelj je izvršio još desetak velikih napada i svi bi oni na isti način završavali. Branitelji bi razbili neprijateljski oklop, pješadija bi se potom u panici razbježala, a legendu o Bogdanovcima prenosili su i hrvatski i srpski mediji. Srpske TV i radijske postaje izvještavale su o fanatičnom otporu u Bogdanovcima i javljale da selo brani više od 4.000 teško naoružanih „ustaša“. U okruženju su branitelji Bogdanovaca, osim borbi, imali i zanimljivih kontakata s neprijateljem.

Upravo kroz Bogdanovce pokušalo se Vukovaru dopremiti humanitarnu pomoć konvojem, koji je ipak imao drugu namjenu zamišljenu od JNA. Na kraju, sve što se uspjelo postići bio je prolazak konvoja praznih vozila namijenjenih izvlačenju najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice. U trenucima kada je konvoj prolazio kroz selo, oni koji su se u konvoju nalazili zbog informativnih i drugih pobuda, vidjeli su neobičan prizor. S prozora su virile cijevi koje su već ispalile protuoklopno streljivo, kroz selo su šetali branitelji okićeni naoružanjem, a oružje je nonšalantno ostavljeno po ulazima i ogradama, sve kako bi se stekao dojam o velikoj oružanoj moći obrane Bogdanovaca. Između napada na selo zapovjednici JNA slali su stare civile iz Marinaca koji su prenosili uvjete predaje, a ušima HOS-ovaca posebno je nesnosno bilo slušati puštanje srpskih i četničkih borbenih pjesama putem jakog razglasa.

Psihološkim čarkama, branitelji, posebno HOS-ovci uspješno su parirali svojim dosjetkama, no, konačnom napadu uskoro više nisu imali čime se oduprijeti. Čudesna obrana sela nije mogla trajati dovijeka, jer je osvajanje Bogdanovaca bilo ključan strateški cilj za odsijecanje Vukovara, a selo je branilo sve manje branitelja koji su, što je za obranu bilo najpogubnije, ostajali bez protuoklopnih sredstava.

Pripadnici HOS-a i Vojne policije nekoliko minuta prije proboja iz Vukovara

Kada je 10. studenoga pokrenut posljednji, opći napad iz svih smjerova, braniteljima je on izgledao nestvaran, jer su desetine tenkova i stotine pješaka krenule u opći juriš. „Pa mi se jesmo tukli cijeli taj dan, ali to je bilo kao da gledaš na televiziji neki frizirani ratni spektakl. Krenulo je iz svih smjerova sigurno više od 60 tenkova i transportera! Ide jedan tenk, stane na minu, onesposobi mu gusjenice. Iza ide drugi tenk, zaobilazi ga, ti ga ‘spržiš’, ali ide treći. I taj stane na minu, ode u zrak, no dolazi već četvrti i zaobilazi ta tri! Bile su to scene u koje nismo vjerovali svojim očima, jer u dotadašnjim napadima, kada bi im ‘spržili’ tenkdva, oni bi već posustali. Ali sada su samo išli naprijed, bez obzira na cijenu!

Čak su i pješaci išli naprijed u nekom čudnom raspoloženju. Obično bi im unijeli tešku paniku već na samom početku, no sada su nastavljali bez obzira. Opališ kumulativnu tromblonsku minu među njih, pokosiš dvoje-troje, no ostali samo nastavljaju. Ne znam, kao da su bili pod teškim sedativima“, prisjeća se Radnić. Ovoga puta spasa nije bilo, jer ni otpor se više nije imao čime pružati, ukupno je u cijelom selu ostalo možda 20-ak upotrebljivih protuoklopnih sredstava. Uslijedio je krvavi proboj ka Vinkovcima, velika tragedija za branitelje Bogdanovca, napose pripadnike HOS-a. Upravo u to vrijeme, 9. i 10. studenoga, i njihovi suborci na Sajmištu ulaze u najteže razdoblje svoje borbe, i ta su dva dana tragična uvertira za događaje koji će uslijediti. Bogdanovci su nakon dolaska HOS-a izdržali u obrani 43 dana, a obrana Sajmišta također je ulazila u svoje najteže razdoblje.

Priča je originalno objavljena u 20. broju Vojne povijesti u studenome 2012. godine

Autor: Tomislav Šulj / Vojna povijest

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Izvor
Za dom

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button