Papa Franjo je prije desetak dana razgovarao s bivšim američkim predsjednikom Clintonom u sklopu njegove tzv. globalne inicijative. Tijekom razgovora papa je rekao da se s klimatskim promjenama moramo početi boriti “prije nego što bude prekasno”. Uz dužno poštovanje instituciji vrhovnog poglavara naše crkve, takva izjava predstavlja još jednu u nizu inačica klimatskog alarmizma čiju genezu možemo pratiti od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća naovamo.
1968. godine američki biolog Paul Ehrlich objavio je svoju poznatu knjigu [Populacijska bomba], kojom se na povijesnoj lenti etablirao kao jedan od pionira ekološkog alarmizma. Između ostalog, Ehrlich tada, kada je na svijetu bilo oko 3.5 milijardi stanovnika (nasuprot današnjih , navodi sljedeće: “Bitka za hranjenje cijelog svijeta je izgubljena. Tijekom sedamdesetih godina stotine milijuna ljudi umrijet će od gladi neovisno o potezima koje sada povučemo. U ovom trenutku ništa ne može zaustaviti značajno povećanje svjetske smrtnosti” (https://www.futurelearn.com/…/overpopula…/0/steps/289654). Takvim bombastičnim (i prokazano netočnim) tezama probio se na niz ondašnjih naslovnica, u kojima je podebljao svoje radikalne prognoze, rekavši, primjerice, da ćemo “bez radikalne sreće, kroz 20 godina svi nestati u oblaku plave pare” (https://www.scifiwright.com/…/paul-ehrlichs-cloud-of…/).
U to je vrijeme, dakle, aktualna priča alarmista bila ona o neizbježnom manjku globalnih resursa koji ne mogu pratiti ubrzani rast svjetske populacije. Toliko je Ehrlichovo sijanje straha postalo popularno da ga je 1980. poznati ekonomist Julian Simon izazvao na okladu, u kojoj je garantirao da će kroz sljedećih 10 godina cijene dobara pasti usprkos tome što će ljudska populacija nastaviti rasti (https://fee.org/…/how-julian-simon-won-1-000-bet-with…/). Ehrlich je prihvatio okladu izdvojivši 5 materijala za koje je ustvrdio da će zasigurno poskupjeti s obzirom na sve veću buduću potražnju. 1990. godine svjetska populacija narasla je za više od 800 milijuna ljudi (što je u tom trenutku bio najveći zabilježeni porast populacije u jednom desetljeću od kad postoje mjerenja), a cijene svih 5 navedenih materijala strmoglavo su pale. Ehrlich je, drugim riječima, katastrofalno pogriješio u nizu svojih, danas možemo ustvrditi – nebuloznih procjena, no njegova struja alarmizma baziranog na populacijskom rastu ubrzo je dobila svog suputnika.
Naime, iako se o tome danas malo piše, sedamdesete godine prošloga stoljeća, kao svojevrsni izvorni period klimatskog alarmizma, bile su prebojane strahom od novog ledenog doba. Kenneth Watt je tako u svom govoru na prvom Danu planeta Zemlje 22.4.1970. rekao: “Svijet se naglo hladi već dvadesetak godina. Ako se sadašnji trendovi nastave, svijet će biti oko 4 stupnja hladniji za globalnu srednju temperaturu 1990. godine i 11 stupnjeva hladniji 2000. godine. To je otprilike dvostruko više od onoga što bi bilo potrebno da uđemo u ledeno doba” (https://reason.com/2000/05/01/earth-day-then-and-now-2/). U narednim mjesecima novine su bile prepune sličnih najava, pa je, primjerice, Boston Globe prognozirao početak ledenog doba na početku 21. stoljeća, a časopis Time ustvrdio da ledeno doba neminovno slijedi jer temperatura kontinuirano pada već 30 godina (https://www.newspapers.com/…/3661…/new-ice-age-forecast/, https://content.time.com/…/article/0,33009,944914,00.html). Kao što danas navodno postoji konsenzus od “97% znanstvenika” koji vjeruju da je klimatska kriza stvarna, sedamdesetih je godina, dakle, postojao “znanstveni konsenzus” da planet ide prema novom ledenom dobu.
Paradigma globalnog zahladnjenja trajala je kroz cijele sedamdesete. New York Times 1978. godine piše da kraj zahladnjenja nije na vidiku (https://www.nytimes.com/…/international-team-of…), no samo godinu dana kasnije iste novine zaokreću klimatski narativ prognozirajući da bi se zbog *globalnog zagrijavanja* sjeverni pol mogao otopiti (https://www.nytimes.com/…/climatologists-are-warned…). Na ludost ovih događaja valja još jednom ukazati; New York Times u razmaku od 1 godine najavljuje dvije kontradiktorne apokalipse – jednu zbog globalnog zahladnjenja, a drugu zbog globalnog zagrijavanja.
Te su godine, drugim riječima, označile smjenu paradigmi – nikad pristiglo ledeno doba ostalo je iza nas, a paradigma globalnog zatopljenja stupila je na scenu. Njezina prva mikro priča sastojala se od prijetnje kiselih kiša (https://www.nytimes.com/…/outdoors-battling-acid-rain.html), no ona je relativno brzo zamijenjena i danas aktualnim stakleničkim plinovima, emisijama CO2 i sl. Iz te perspektive, 1989. godine UN-ov činovnik Noel Brown navodi da će čitave nacije biti izbrisane s lica zemlje zbog rastućih razina mora ako se trend globalnog zagrijavanja ne zaokrene do kraja stoljeća .
Temperatura zemlje je nastavila rasti, no ništa od najavljenog nije se ostvarilo, osim što je početkom novog tisućljeća klimatski alarmizam uzeo svoj (za sada) posljednji i najradikalniji zamah kojemu svjedočimo i danas. U njemu je i termin globalnog zagrijavanja prigodno rebrendiran u “klimatske promjene” – tj. u nešto što, budući da se temperatura zemlje konstantno mijenja, objašnjava sve i samim time – ništa.
2000. godine britanski znanstvenici tvrdili su da kroz nekoliko godina djeca više neće znati što je snijeg (https://www.firstthings.com/…/global-warming-hysteria…). Shodno tomu, bivši američki potpredsjednik Al Gore prognozirao je 2006. godine – iste godine kada objavljuje i svoj klimatsko-katastrofični film [Neugodna istina], da će bez uvođenja drastičnih mjera svijet u sljedećih 10 godina doseći točku bez povratka. 2008. godine Gore također navodi da postoji 75% šanse da Arktik do 2013. ostane bez leda u ljetnim mjesecima , a 2009. godine tadašnji engleski princ Charles tvrdi da planet ima samo 96 mjeseci da uvede mjere kako bi se izbjegao kolaps ekosistema .
Nadalje, 2014. godine francuski ministar vanjskih poslova upozorio je da imamo samo 500 dana da se spasimo od klimatskog kaosa (https://www.washingtonexaminer.com/…/planet-still…). Nijedna od najavljenih mjera tada nije uvedena, a nijedna od zastrašujućih prognoza nije se ostvarila.
Ovo su samo neke od većih pogrešnih procjena klimatskih alarmista. Klimatski alarmizam kao društveni fenomen ima svoju jasnu genezu, čije nas cjelovito sagledavanje neizbježno dovodi do zaključka da njegove paradigme nisu utemeljene na znanosti, kako se to mainstream trudi prikazati, već na pseudoznanstveno-ideološkim narativima, koji parazitirajući na određenom detalju stvarnosti (npr. padu globalne temperature u 70-ima i rastu iste danas) teže ostvariti globalne i neopovrgljive društveno-političke promjene. Te se promjene pak u pravilu sastoje od žrtvovanja pojedinaca, kojima se u ime “općeg dobra” oduzimaju slobode, prava, materijalna dobra i sl., i ugrabljivanja sve veće količine moći od strane državnih i naddržavnih struktura koje iza tih promjena stoje. Pritom, nitko u cijeloj priči za svoje hipoteze ne snosi odgovornost, jer su njihove ishode pogurnuli dovoljno daleko u budućnost da se kasnije mogu sakriti iza zaboravljivosti javnosti i/ili propagandnog mainstreama koji ih štiti. To im omogućava da naizmjeničnim šok-terapijama raznoraznih (često kontradiktornih) apokalipsa nagnaju pojedince da predaju svoje sudbine u ruke centralističkog upravljanja, prešućujući pritom ne samo da to predavanje neće označiti nikakav spas svijeta, već i da najveću krivnju za zagađivanje svijeta snose upravo oni i njima poslušne korporacije.
Ukoliko se vratimo na sadašnjost s ciljem zaokruživanja priče o klimatskom alarmizmu, vidimo da su naslovnice mainstream medija ovih dana, osim papinih izjava, prepune priče o nekoliko portugalskih mladića koji su tužili 32 europske države zbog njihove neaktivnosti u kontekstu borbe s klimatskim promjenama. Mediji, međutim, prešućuju da među tim državama nema nijednog od vodeća 3 globalna CO2 zagađivača – ni Kine, ni SAD-a, ni Indije.
Vidjevši modus operandi zelene ideologije od svojih začetaka do danas, takvo nezamaranje činjenicama i fiksiranje isključivo na ideološko-aktivističku stranu priče ne može nas začuditi.
Izvor:Sapere Aude
