Danas je sedma godišnjica smrti don Ante Bakovića.
Njegov bogat i plodonosan život nemoguće je sažeti na opseg ovoga prikaza. Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnoga roka u bivšu JNA. Na kraju vojnoga roka osuđen je na četiri godine robije (1953. – 1957.) jer je odbio govoriti protiv kardinala Alojzija Stepinca. U zatvoru u Nišu proživio je višednevnu torturu batinanja, do duboke nesvijesti i kome. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1959. u Đakovu. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je ukupno deset godina robijanja u sedam Titovih zatvora. Svu tu svoju kalvariju opisao je u knjizi “Batinama do oltara” (Zagreb, 2009.)
Služeći u župama Kakanj i Korićani (Vlašić), protjeran je iz Bosne i došao je na Kosovo, u naše Janjevo. Kao po nekoj kazni, da ga nitko ne nađe i po mogućnosti ne pita za njega. Ali Božja Providnost bila je mudrija od zloduha komunizma. Ondje je radio čudesne pothvate i u nepunih pet godina za afirmaciju Janjeva i njegovih ljudi učinio je što drugi nisu u barem 100 godina. Počeo je graditi župnu kuću (današnji konak), popločio blatnjavi put od crkve do groblja i pokrenuo tiskanje župskog lista. Obnavljao je veze između Janjeva i Dubrovnika. Plod te suradnje bio je višeznačan. U dogovoru s Dubravkom Beritić i gradskim vlastima šalje mladiće iz Janjeva na školovanje u Dubrovnik, a mnogim obiteljima i pojedincima ondje nalazi i posao. Danas, Bogu hvala mnogi od njih i žive u Dubrovniku.
Godine 1969. osnovao je dječji zbor Bijeli anđeli, koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi, osvajajući nagrade čak na državnim natjecanjima, a nastupao je i u drugim europskim državama. Osnovao je i “Katon” (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak singlica sa stotinjak pjesama pod nazivom “Duhovne hrvatske pučke pjesme”.
Nakon Janjeva djelovao je od 1975. u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Umirovljen je 1983. zbog bolesti.
Vjekovima su u hrvatskom narodu postojali oni koji su se svojim djelovanjem i pisanom riječju zalagali za istinu, za vjeru, za poštenje, za nepatvorenu slobodu i opće dobro hrvatskog naroda. Jedan od tih velikana je svakako i naš don Anto Baković. O gorućoj temi hrvatske demografske erozije govorio je, pisao i upozoravao ustrajno i to dugih četrdeset godina. Nažalost, malotko ga je ozbiljno shvaćao. Dapače su ga ismjehivali, ali danas je jasno da je itekako imao pravo.
Doći će valjda vrijeme kada će janjevačka zajednica u Hrvatskoj na primjereni način odati počast i zahvalu ovom čovjeku. Što god učinili, teško ćemo mu se moći primjereno odužiti. Neka mu Gospodin u kojega je vjerovao bude nagrada za sve dobro što je za života činio.
Tekst preuzet od Roko Antić. Fotografirao Damir Borovčak.
Na slici, Antonija Pevec i Damir Borovčak, Udruga Macelj 1945. i Branko Šoljan, rođ.u Janjevu, umirovljeni časnik HV, iz Zagreba
Izvor:komunističkizločini.net/Roko Antić
