Prvi zločin nad Hrvatima u općini Konjic pripadnici bošnjačke Armije RBiH počinili su na katoličku svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1993. u Orlištu. Bio je tada i prvi dan Ramazanskog bajrama.
Selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:
Starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić(nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.
Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine. Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve).
Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.
Kažu da ratni zločin ne zastarijeva ali umiru nalogodavci, počinitelji i svjedoci, pa će po, kako sada stvari stoje, hrvatske žrtve ostati pravno nezadovoljene. Ovakav pravosudni teren u BiH će biti sve dotle dok osumnjičeni za ratne zločine budu obnašali odgovorne dužnosti u tijelima vlasti BiH. Tako je najodgovrnija osoba za logore Haris Silajdžić bio član i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Sefer Halilović, zastupnik u Parlamentu BiH, Selmo Cikotić ministar obrane BiH a neki drugi zastupnici u Parlamentima Federacije BiH, županijama i vijećnici u općinama.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
U BiH preovladava opasna i neopravdana teza od strane muslimanske politike ali i od običnog muslimankog puka da je ratni zločin samo pred sudom procesuirani ratni zločin dok ostali ratni zločini za njih ne postoje bez obzira što dobronamjerni znaju da su se dogodili. Zato se možda i odugovlači s procesuiranjem ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima kako bi vrijeme učinilo svoje a što ono neumitno i čini.
Bez priznavanja svih žrtava i kažnjavanja svih zločinaca nije moguće pomirenje naroda i normalan suživot a što se mora uraditi odmah radi pokoljenja koja dolaze.
S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.
