Zadnji put kad sam u Sarajevu stajao u redu bilo je na otvorenju ponajboljeg restorana u gradu – McDonaldsa.
Prošle su godine od kako je McDonalds utekao iz ove zemlje “na putu u EU”, i opet je prilika stajati u dugačkom redu.
Ovaj put čekao sam ulaz na nastup Kerima Ćutune u BKC.
Red je dug. U njemu sve sama oživotvorenja Instagram profila. I pokoji muž sa instagram profila.
Svi mi volimo Kerima.
Kerim je moderni fenomen koji se morao dogoditi. Najveće šanse su bile da se to dogodi u Sarajevu. I najveće šanse su bile da ima nastup upravo u Sarajevu.
Dok stojim u redu pokušavam zamisliti kako bi Kerim prošao u Kiseljaku. Onda maštam kako bi to bilo da Kiseljak za početak ima neku dvoranu u kojoj se može nastupiti. Ali šta ćeš. Nema Kiseljak ni važnijih institucija.
U red ispred BKC sam stigao maksuz iz Ljubuškog i nije mi bilo ni mrsko ni žao.
Drago mi je da Sarajevo, nakon toliko decenija izmišljanja i laganja da “ima poseban duh” i “specifičan smisao za humor” konačno ima nekog s nešto duha i nešto smisla za humor.
Kerim je opušten dečko koji ima hrabrosti graditi humor na samokritičnosti. Kako svojoj tako i svoje neposredne okoline.
Upravo je to bio recept uspjeha Nadrealista i uzrok neuspjeha svih projekata poslije.
Ćutuna primjećuje svoju okolinu onakva kakva jest i ruga joj se.
To je sve što mladi i muževi vole.
Dok zadovoljan izlazim iz BKC gledam prazan šator u kojem je kao organizirano javno gledanje utakmice Engleska-Hrvatska s istaknutom velikom zastavom Republike Hrvatske.
Možda je Kerim predznak kraja licemjerja glavnog grada? Možda završava era u kojoj netko ima potrebu glumiti da je bolji od nekog i glumiti da navija za nekog za kog ustvari ne navija?
Prije povratka u Hercegovinu shvatimo da smo gladni. Nismo jedini.
Masa Instagram profila formirala je red za Doner. Svi žele pojesti doner poslije Kerimovog nastupa. Čekajući, čujem urlike zadovoljstva iz lokala koji je nakićen zastavama Hrvatske.
I oni su bili vijest na instagramu kako će “navijati za Hrvatsku”. Međutim Engleska je povela a gosti su se prepustili emocijama.
Sarajevsko licemjerje se još ne predaje.
Sjetim se fenomena kojem svjedočim u Sarajevu skoro dvadeset godina. Kad god se predstavim imenom, sugovornici imaju potrebu izjaviti “Mehko”. To je kao smiješna reakcija na moje ime.
Sve sami patriote i poštovatelji srednjovjekovne Bosne.
Jedan lik se zvao Enis.
Nije mi na pamet palo glasno izreći adekvatan odgovor.
Osim sto je nepristojan, odgovor bi bio i glup.
Kao što je i sav sarajevski “poslijeratni” humor glup.
I kad dobro započne on jednostavno poklekne pred iskušenjem da se obračuna sa nacionalizmom. Ne svojim naravno.
Mali Kerim priča o doneru. O teatru. O licemjerju.
Smiješno je jer je istinito.
Dobro je jer je hrabro.
Sarajevo ima šansu završiti svoju epohu licemjerja i prepustiti se novoj generaciji.
Naravno, pod uvjetom da se i Kerim kao i ostali kvalitetni instagram proizvodi ne preseli u Beograd ili Zagreb.
Tvrtko Milović
crodex.net
